Vedran Đipalo je jedan od boksača koji su ispunili svoj san - odlazak na Olimpijske igre. Bilo je to 2004. godine kada je ova boksač iz cetinske krajine bio sudionik igara u Ateni. Nije se previše proslavio, izgubio je u prvom kolu olimpijskog turnira od Australca Adama Forsytha na bodove, koji je potom zapeo u drugom kolu izgubivši u kontroverznoj borbi od Mohameda Elsayeda. Đipalo je svoje najveći uspjeh u boksu zapravo postigao na Europskom prvenstvu iste godine osvojivši broncu u teškoj kategoriji. Danas ima svoju zaštitarsku tvrtku, petero djece, te vodi boksački klub "Pauk".
Evo, imamo prvu olimpijku u boksu u povijesti hrvatske države - Nikolinu Ćaćić. Plasirao se i mladi Luka Plantić iz BK Salona. Nažalost, u Tokio neće putovati Marko Milun, kao ni Marija Malenica.
- Čestitao bi još jednom svim olimpijcima na uspjehu, Nikolini i Luki. Najbolje je reći sljedeće: Mi smo mala zemlja, a imali smo četvoricu boraca u kvalifikacijama, dva su putnici na Igre, to je vrijedno hvale. Mislim da se mogao kvalificirati još pokoji kandidat. Ali neka ostane ovako i neka oni idu na put prema Japanu. Marija Malenica je pokazala odličnu pripremljenost i odlučnost u svojoj borbi, želju za pobjedom ne respektirajući protivnice, i ne bi kriva odluka bila da su suci na kraju baš njoj podigla ruku. No, njena protivnica je renomirana borkinja, svjetska prvakinja pa je možda u odluci baš to presudilo. Marko Milun je već puno toga lijepoga rekao u boksu i gušt ga je gledat, požrtvovnost, nesebičnost, on ulazi svaki meč kao pobjednik, želi svakog savladat bez obzira o kome se radi. On je u velikoj kategoriji gdje jedan udarac okreće meč, još je mlad, ima još priliku uspjeti.
Što mogu u Tokiju napraviti Luka Plantić i Nikolina Ććić? Plantić najavljuje medalju.
- Što se Luke Plantića tiče mogu reći da je on jedan jako dobar borac koji izaziva pozornost i protivnika i trenera, jer je pokazao odlučnost, zrelost i tehničko taktičku spremu. Bilo tko mu uđe u ring neće se dobro provesti. Nikolina je ostvarila već dobre rezultate na velikim natjecanjima, nije neko novo lice, ali je novo što je ona prva žena koja iz Hrvatske putuje na Olimpijske igre. Trebala bi u Japanu imati malo sreće za ostvariti neke dobre rezultate, da dođe do odličja tako da stvarno ispiše hrvatsku boksačku povijest. Luka bi lako mogao doći do odličja, ima iskustvo, želju, snagu, psihološku snagu, tako da nema veze o kome se radi, Luka ima svoj put. Mislim da je nepravedno izgubio polufinale, sa zlatom bi dobio status nositelja što podrazumijeva i lakši put do olimpijske medalje. Bez obzira na sve , Luka je respektabilan protivnik svakome i on je odlučio ići do kraja, on bi trebao biti naš medaljonoša. Malo slabije pratim ženski boks, ali i Nikolina je pokazala dobru tehniku, borbenost i možda uz malo sreće može dogurati daleko.
Ima li dobrih boksača za neki veći rezultat u vašem klubu, BK Pauk?
- Imamo jednog jako dobrog borca, on se zove Marin Jelačić na kojega se može računati u budućnosti. U sljedećem olimpijskom ciklusu bi mogao ostvariti dobre rezultate. Pokazuje veliku želju da radi, trenira, ima veliku volju i psihički je jako stabilan. Ima i odlične predispozicije, treba nam malo vremena.
Mislite li da je boks u Hrvatskoj napredovao, i ako mislite da jest, zašto to mislite?
- Boks je u jednom velikom usponu i to je rezultat djelovanja ljudi u Hrvatskom boksačkom savezu, jako su angažirani na svim razinama. Puno toga se pokreće, liga je krenula, ima natjecanja, suradnje s ostalim savezima. Naši idu na pripreme u druge države, sve raste i dokaz tomu su rezultati jer se Hrvatska stalno sa natjecanja vraća s odličjima.
Prije 17 godina nastupili ste na Olimpijskim igrama u Ateni. Koliko su još svježa sjećanja na meč protiv Australca Forsytha?
- Još su mi svježa sjećanja na nastup u Ateni i neke bi stvari sigurno promijenio. Tolerancija i strpljenje me koštalo borbe za odličje. Usporio bi tu rundu gdje sam došao do izjednačenja, pa sam dobio javnu opomenu, otvorio se i dozvolio protivniku da krene. Njemu je to dalo prednost a ja sam izgorio i nisam se mudro postavio i bio pametan, pa i izgubio.
Zašto je boks dobar sport?
- Boks je jako dobar sport i ako gledam sebe trenirao sam dosta sportova i najviše mi je dao upravo boks. Priprema, odgovornost, tolerancija, borba s protivnikom i to je dobra priprema za daljnji život u kojem nitko ne može rješavat tvoje probleme nego se moraš suočit s problemom. Taktizirati i ne griješiti puno. Dosta životnih temelja leži u ovom sportu i opet da živim ovaj život opet bi ga trenirao jer je on izradio moj život, moj karakter.
Kako gledate na provokacije koje Babić upućuje Hrgoviću? Je li to dio koreografije, ili mislite da stvarno postoji neka netrpeljivost?
- Mislim da je to dekor i dizanje publiciteta koje radi Babić da bi privukao pozornost. Mislim da oni nemaju ništa jedan protiv drugog, to su sportaši, kažu se neke teške riječi ali nije to ništa.
Danas se bavite na momente dosta opasnim poslom - zaštitarstvom. Jeste li razmišljali da provjerite profesiju?
- Tolerancija rješava puno problema u mom poslu, čak tamo gdje to i ne očekuješ.
Imate čak petoro djece. jesu li i oni svi sportaši kao tata?
- Svi koji se mogu baviti sportom već se sportom i bave, čak i sa više sportova, da sami odluče što jednog dana zaista žele. Neki već žele boksati, recimo najstariji sin kji se zove Vid i koji je trebao nastupiti na kadetskom prvenstvu Hrvatske ali zbog bolesti nije putovao. Mislim da se moja djeca moraju baviti nekim sportom, a njima imponira što sam se ja bavio sportom. prenio sam sportskih duh na njih i mislim da su zaista aktivni.
