Tužna vijest objavljena je jučer na Facebook stranici Župe UBDM Žrnovnica. Naime, preminuo je njihov župljanin Ivan Barbarić koji je više od 10 godina bio remeta i obavljao je dužnost majstora u crkvi i župi.
Evo što su napisali u emotivnoj poruci koju su posvetili voljenom župljaninu...
"Preminuo je naš župljanin Ivan Barbarić, koji je više od deset godina, do bolesti, služio Gospodinu u našoj župi obnašajući dužnost remete i majstora.
Služio je još za vrijeme župnika don Ivana Jakulja, zatim za vrijeme pok. don Ivana Barišića te se za vrijeme pok. don Luke Jozića, razbolio.
Molimo za njegovu dušu neka pronađe mjesto u nebeskom Kraljevstvu. Bog mu bio nagrada za sve dobro što je činio, a njegovim najmilijima utjeha i nada u ponovni susret.
Ovom prilikom u svoje osobno i u ime cijele župne zajednice obitelji, rodbini i prijateljima izražavamo sućut.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna neka mu svijetli.
Počivao u miru Božjem", piše na stranicama Župe UBDM Žrnovnica.
Posljednji ispraćaj Ivana Barbarića je danas u na mjesnom groblju u Žrnovnici.
Prije nekoliko dana preminuo je naš mještanin Ivan Barbarić, koji je više od deset godina u našoj župi obnašao dužnost remete i majstora. Zbog svoje marljivosti i predanosti svojim zaduženjima u kojima je nesebično odvajao dio sebe bio je iznimno cijenjena osoba u mjestu. Udruga Žrvanj, koja je 2004.godine organizirala izbor za osobu godine u Žrnovnici, to je i prepoznala. Naš vrijedni barba Ivan te je godine bio jedan od nominiranih za tu nagradu. Ovog prigodom, u znak sjećanja donosimo razgovor koji je s njim vodila Web Žrnovnica 2004.
«IVAN BARBARIĆ» - župni remeta
Krajem listopada dogovorili smo sastanak sa Ivanom Barbarićem u mjesnoj crkvi Uznesenja BDM. Ivan Barbarić od 2002. godine obnaša funkciju župnog remete. Nismo mogli zanemariti brojne zahtjeve posjetitelja Web Žrnovnice, da upravo Ivan Barbarić bude jedna od osoba mjeseca za osobu godine.
Remeta je ogledalo svake župe, osoba koja čuva običaje svoga mjesta, marljivo brine da crkveni život nekog mjesta teče svojim uobičajenim tokom.
Na naš poziv šjor Ivan je bez puno razmišljanja potvrdno odgovorio, te nesebično nam sugerirao da u razgovor uključimo i njegovog osobnog prijatelja i pomagača Ivana Aljinovića.
U toploj jesenskoj noći krenuo je razgovor…
UREDNIŠTVO:
Kako se u prošlosti birao remeta u Žrnovnici?
IVAN:
Prve nedjelje u svibnju održavala se takozvana «dražba». Bio je to velik događaj u mjestu, neka vrsta seoske skupštine. Naime, '50ih godina XX. stoljeća bio je običaj da župnik i tadašnje pastoralno vijeće odrede cijenu za plaćanje remete. Zato se i cijeli događaj zvao dražba. Onda bi se ljudi javljali i nudili svoje cijene, ali za razliku od prave dražbe, remeta bi postao onaj tko bi ponudio najnižu cijenu. Ukoliko bi se dogodilo da se nitko nije javio, onda bi stari remeta nastavio obnašati svoju funkciju za istu plaću kao i u proteklom mandatu.
Župljani bi direktno plaćali remetu (osobno). Ukoliko bi se dogodio smrtni slučaj, a ta obitelj nije nekoliko godina platila remetarinu, onda je bila dužna platiti svo to razdoblje.
UREDNIŠTVO:
Koje su dužnosti remete?
IVAN:
Remeta je dužan očistiti crkvu svake subote. Okolica crkve također mora biti čista.
Vrlo važna dužnost je zvonjenje. Zvone se jutarnja i predvečernja Zdrava Marija, te sredina dana. Zanimljivo je da je se prije zvonilo ručno. 1966. došlo je do elektrifikacije zvona pa se od tada u Žrnovnici više ne zvoni ručno.
Remeta je imao dužnost (a primjećujemo da se i do danas održao ovaj običaj) da zvoni kad stiže ili je u tijeku olujno nevrijeme. Zvona su u toj situaciji simbol molitve župljana koji upućuju molitvu Bogu da ih izbavi od katastrofe. Vjeruje se i da zvuk crkvenih zvon razbija olujne oblake.
Dužnost remete je dva puta godišnje oprati oltare (onda se pralo iz makinja).
Remeta nije dužan dolaziti na male Mise, niti Mise radnim danom, samo na godišnjice pokojnog. Naravno obvezni su blagdani i velika Misa.
UREDNIŠTVO:
Kakva je bila uloga pastoralnog vijeća?
IVAN:
Možda niste znali da se pastoralno vijeće prije nazivalo «Fabricijeri». Njihovi su poslovi oduvijek biti primjerice razni popravci u crkvi, pranje. Također su bili zaduženi za organizaciju procesija. Ono što se danas nema prilike vidjeti, a bilo je vrlo zanimljivo je pucanje fabricijera iz mačkula ispred mrtvaćnice.
UREDNIŠTVO:
Znate li kako tko je sve vršio remetariju do Vas?
IVAN:
Mijo Aljinović i Vicko Bogdan bili se remete do 1965. godine. Tada su remetariju preuzele časne sestre. Taj prijelaz se dogodio u vrijeme legendarnog žrnovačkog svećenika don Srećka Peroša.
(Oba Ivana su bila jako nostalgična na spomen don Srećka Peroša).
Već sam vam pričao da je običaj zvoniti za vrijeme olujnog nevremena. Ima jedna vrlo zanimljiva prića vezana uz pokojnog don Srećka. Naime, on je više puta napominjao remetu da nema potrebe za zvonjenjem zbog nevremena. Naime, rekao je, da dok je on u Žrnovnici, ljudi se ne trebaju plašiti takvih pojava. I uistinu, Žrnovnica ne pamti šteta od nevremena dok je on bio u Žrnovnici. Te jeseni kad je don Srećko napustio Žrnovnicu uslijedilo je veliko nevrijeme sa tučom koja je nanijela potpunu štetu na lozama i ostalom povrtlarstvu.a
Da se vratim na temu… Časne sestre su obavljale remetariju do 2002. godine kada sam tu funkciju preuzeo ja.
UREDNIŠTVO:
Je li imate pomagače u obavljanju svojih poslova?
IVAN:
Svakako bih spomenuo Ivana Aljinovića koji je moja desna ruka. Ivan mi je pružio pomoć u brojnim prilikama i nesebično odlomio komad svoga slobodnog vremena za moje potrebe.
Dobro surađujem i sa sadašnjim crkvenim zborom, a nema smisla da ponaosob nabrajam sve ljude koji mi pružaju podršku na ovaj ili onaj način, svim njima hvala od srca!
UREDNIŠTVO:
Spomenili ste crkveni zbor. Je li takvi zbor postojao u Žrnovnici i prije 50ak godina?
IVAN:
Da, postojao. Doduše bitna je razlika bila u tome da su u zboru pjevali samo muškarci. «Pučki crkovni zbor Žrnovnica» bio je nadaleko poznat jer je imao vrlo nadarene pjevače. Tako je prije bio običaj da su se u splitskom kazalištu održavala natjecanja zborova. Od brojnih zborova koji su nastupali samo je zbor iz Vranjica bio bolje plasiran od našega!
UREDNIŠTVO:
Što nam još na kraju možete reći, kakav je osjećaj biti remeta?
IVAN:
Biti remeta je ponosna, ali i vrlo ozbiljna dužnost. Ozbiljna jer, primjerice, ne smije se dogoditi da se ne zvoni kad je to uobičajeno i sl. Ali biti remeta je prije svega čast. Tako osim prisustvovanja sv. Misama sudjelujem i u tri godišnja blagoslova polja, upoznajem ljude i surađujem s njima u raznim crkvenim manifestacijama.
UREDNIŠTVO:
Zahvaljujemo Vam na razgovoru, također i vašem imenjaku koji nam je mnogo pomogao u ovom intervjuu. Također Vam želimo ovu lijepu funkciju obnašate još mnogo vremena sa odgovornošću i upornošću koju ste i do sada pokazivali!
IVAN:
Hvala vama!
