U zemlji gdje su ćevapi (a posebno „čavapi“) svetinja, a pizza se, božemiprosti, tretira kao kulturno naslijeđe, blitva je ostala ono što je uvijek bila – tiha pratnja na pjatu, odnosno tanjuru. Ukras. Vječno druga. Uglavnom kuhana, rijetko slavna. Ali zar baš sve mora biti zvijezda da bi bilo važno.
Blitva nikad nije bila popularna u reality showovima. Nema svoj festival. Nema fan-klubove. A realno – trebala bi. To je povrće koje preživi sve: sušu, kišu, gužvu, vrtlarsko neiskustvo i nepažnju, pa čak i kulinarsku nemarnost. Kuhana u pola minute previše? Prolazi. Posoljena prekasno? Bez zamjerke. Zaboravljena u frižideru? Samo kaže: „Čekala sam te, samo me isperi, idemo.“
Velika prijateljica krumpira
Ako postoji sveti par u domaćoj kuhinji, onda je to blitva i krumpir. Dok se riža i grašak još uvijek natječu i svađaju oko toga tko koga nadopunjuje, blitva i krumpir šute i rade zajedno. To je prijateljski odnos izgrađen na predivnom i toliko važnom i traženom povjerenju. Jedan daje škrob, drugi daje željezo. Nema ega, nema drame. Samo balans. A divote majkomila.
Nutricionisti blitvu vole više nego vlastitu djecu. Ima vlakna, vitamine (A, K, C), minerale, antioksidanse… a k tome ne deblja. Idealna je za one koji se „od ponedjeljka hrane zdravo“, ali i za one koji žele nešto zeleno pokraj komada teletine friganog u dubokom ulju, da si umanje grižnju savjesti.
Domaće, a svjetsko
I dok se domaći restorani natječu tko će bolje kopirati nečiji humus, avokado ili neko neprevodivo jelo, blitva čeka. Uzgaja se svugdje: u vrtu, uz ogradu, pored garaže, između dvije stare automobilske gume, tamo gdje je nekad bila osušena višnja ili u zanemarenom dijelu vrta. A kod mene najbolje raste izvan vrta, izvan mog pogleda i dodira, tamo gdje su joj vjetar, ptice ili moji voljeni mravi premjestili sjeme. I ne pita puno. Dovoljno joj je sunce i malo kiše. Ona ne treba superhranu – sa svojim dubokim korijenom sama dođe do hrane iz dubljih slojeva zemlje.
Mislim da je krajnje vrijeme da prestanemo s predrasudama glede blitve. Nije blitva dosadna. Mi smo. Blitva nije „samo za starce“. Blitva je za svakoga tko želi da mu tanjur ili pjat ima savjest. Možda neće osvojiti Michelinovu zvjezdicu, ali je već osvojila – naše bake. A bake znaju.
Moja je majka blitvu rijetko kuhala samostalno, uglavnom joj je bila dio „mišance“, a za pegulu, ni ja ju ne kuham često samostalno, jer moj On baš je ne ljubi. Valjda, kao Zaratin, ne želi biti dio te naše splitske blitvarske zajednice.
Zelena, tiha i otporna. Ne traži puno, a daje sve. Ako to nije definicija pravog karaktera – onda ne znam što jest!
