Dubrovački biskup Mate Uzinić dao je intervju za Globus u kojem, među ostalim, otvoreno govori o pedofiliji u redovima Crkve.
U svojim propovijedima (osobito u nedjelju 9. rujna) vrlo otvoreno govorite o licemjerju u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Očito je da licemjerje u crkvenim redovima nije ništa manje nego u cijelome društvu, možda je, katkada, još i veće. Što je, po vašem mišljenju, glavni uzrok tog licemjerja, tj. zašto ono eskalira osobito u ovo najnovije vrijeme?
- U propovijedi o kojoj je riječ nisam govorio samo o Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nego sam na pameti imao cijelu Katoličku Crkvu. Povod su mi bile tužne vijesti iz Čilea, Sjedinjenih Američkih Država, kao i ono što sam neposredno prije toga i sam vidio u Irskoj, a, što nažalost, nije u potpunosti zaobišlo ni Crkvu u Hrvatskoj. Postoji puno uzroka zašto je to tako s licemjerjem. Jedan od njih je, rekao bih, naša potreba da se u javnosti prikažemo boljima nego što smo to u stvarnosti.
Kad se radi o članovima i osobito vođama zajednice s moralnim sustavom poput onoga koji propovijeda Katolička Crkva, ta se potreba dodatno pojačava. Kako ćete drugima govoriti kako trebaju živjeti, a naše je poslanje to činiti, kad sami to ne živite? I umjesto da se to sami trudite živjeti, naravno uz pomoć Božje milosti jer bez nje to nije moguće, s vremenom počnete glumiti da tako živite. I nastavljate drugima držati prodike.
Kome je u interesu da se tolerira to licemjerje?
- Ne bih rekao da je riječ o toleriranju licemjerja kao takvog jer ono nije nikome u interesu niti ga tko promiče, nego o želji da se sačuva dobra slika o sebi i svojoj zajednici. Zato se stvari ne rješavaju, nego, slikovito rečeno, trpaju pod tepih. A trpanje pod tepih nije drugo doli - licemjerje. Jedini način da se tome stane na kraj - sada govorim o Katoličkoj Crkvi, ali to se, vjerujem, može odnositi i na druge zajednice - jest veća transparentnost. Sv. Ivan Pavao II. je govorio, parafraziram, da bi Crkva trebala imati staklene zidove kako bi se moglo vidjeti sve što se u njoj događa. Ja bih trebao biti taj koji će napraviti taj odlučni korak. On se, naime, ne može pokrenuti od drugih. Svatko treba krenuti od sebe.
Vi ste, međutim, u svojoj spomenutoj propovijedi pojam “klerikalizma” proširili i na pojave nekih sasvim konkretnih devijantnih ponašanja u Crkvi. Kao najnegativniji primjer spomenuli ste učestale pojave spolnog zlostavljanja djece i maloljetnika od strane pojedinih svećenika. Čini se da je Papin nedavni posjet Irskoj bio, kada je o ovome problemu riječ, prekretnica…
- O problemu prikrivanja slučajeva pedofilije u Crkvi intenzivno se govori već dvadesetak godina, a počelo je, čini mi se, slučajevima u Sjedinjenim Američkim Državama. Ti su slučajevi osobito snažno obilježili slavlje Svećeničke godine koja se slavila od lipnja 2009. do lipnja 2010. Kad već spominjete Crkvu u Irskoj, kako se ne sjetiti veoma snažnoga pisma koje je, izražavajući duboku uznemirenost i zgražanje, papa u miru Benedikt XVI. uputio u ožujku 2010. irskim katolicima u vezi sa zlostavljanjem maloljetnika u toj Crkvi, predlažući joj put ozdravljanja, obnove i zadovoljštine?
Papa Franjo, vođen i time da su u toj Crkvi u međuvremenu otkriveni i neki drugi oblici nasilja, poput slučaja tzv. magdalenskih praonica (gdje je Crkva u Irskoj vodila, u sprezi s državom, jedan oblik popravnih domova u kojima su žene u potrebi i nevolji, prolazile teška i traumatična iskustva), nastavio je, i nastavlja, činiti s jednakom odlučnošću ono što je činio njegov prethodnik, papa Benedikt XVI. Ta se prekretnica, dakle, već dogodila, ali je očito da se treba događati i uvijek ponovno jer mnogi usprkos svemu još uvijek ne shvaćaju razmjere tog zla, koje nije, nažalost, svojstveno samo Katoličkoj Crkvi, kao ni rane koje ono ostavlja na žrtvama. Kad o ovome govorim, onda više mislim na razmjere zla koje izaziva zataškavanje, nego sami slučajevi pedofilije i spolnog zlostavljanja. Zločina pedofilije je, danas smo toga svjesni, uvijek bilo. Nažalost, vjerojatno će i biti jer to je nešto što ovisi o pojedincima. Ali ne smije biti zataškavanja. A bilo ga je. Dužni smo stvoriti sustav u kojemu ga više ne može biti. Želio bih, kad je o tome riječ, reći da nam na srcu trebaju biti žrtve. A žrtve su puno veće negoli to govore službene brojke. U konačnici, žrtva je i sama Crkva. Dosta je otići u Irsku da bi se to vidjelo.
Cijeli intervju pročitajte OVDJE.
