Bijeli štrajk socijalnih radnika koji je započeo u Splitu ponovno je otvorio pitanje funkcioniranja sustava socijalne skrbi. Socijalni radnici putem društvenih mreža, posebno na Facebook profilu „Od šutnje do promjene“, upozoravaju na prekomjernu birokraciju i prevelik broj zahtjeva za inkluzivni dodatak. Govore o pritisku, preopterećenosti i administraciji koja ih guši.
No postoji i druga strana ove priče – ona o korisnicima sustava koji već desetljećima žive sa sporosti, neefikasnošću i često nedostatkom empatije, razumijevanja i nerada.
Kao roditelj njegovatelj djeteta s cerebralnom paralizom već dvadeset godina sam dio tog sustava. Ujedno sam i voditelj pružatelja socijalnih usluga u mreži od 2017. godine. Iz te dvostruke perspektive – korisnika i pružatelja usluga – jasno je da problemi nisu nastali jučer. Oni traju godinama. Rješenja o pravima čekaju se mjesecima, često i više od godinu dana. Status roditelja njegovatelja, uključivanje u socijalne usluge, skrbništvo – sve su to postupci koji se u praksi razvlače do granica apsurda. Skrbništvo se zna čekati do godinu i pol dana. U međuvremenu naš život ide dalje, a problemi ostaju neriješeni, javlja Udruga Vukovarski leptirići.
ISPUNI ANKETU
Još je poraznije što korisnici o svojim pravima često ne doznaju od socijalnih radnika, nego od drugih roditelja, udruga ili društvenih mreža. Informacije kruže među građanima, dok bi upravo sustav trebao biti taj koji ih pruža.
U javnosti se stalno govori o „sustavu“ koji ne funkcionira. No postavlja se pitanje – tko čini taj sustav?
Sustav ne čine samo zakoni i pravilnici. Sustav su ljudi koji u njemu rade. Od ministra i ravnatelja do socijalnih radnika i svih zaposlenika u ustanovama. Ako svatko od njih svoj posao radi sporo, bez odgovornosti i bez empatije, tada sustav ne može biti drugačiji nego spor, trom i neučinkovit.
U komentarima na društvenim mrežama moglo se pročitati i kako „nema tko raditi pa nikoga ne mogu otpustiti“. Ako je takav mentalitet zaista prisutan u dijelu sustava, onda je jasno zašto se mnogi predmeti rješavaju polako. Istovremeno korisnici se često susreću s nedostupnošću. Na telefone se ne javljaju, na e-mailove se ne odgovara, a dolazak na razgovor često znači višesatno čekanje ili odgađanje. Nerijetko se događa da korisnici dobiju nepotpune ili netočne informacije o svojim pravima.
Postoje i situacije u kojima korisnicima nije dopušteno ni predati zahtjev za određeno pravo jer im se unaprijed kaže da „nemaju pravo“. Tek nakon žalbe ili dodatne provjere ustanovi se da su ipak imali pravo na pomoć. Takav odnos stvara osjećaj da se korisnici ne promatraju kao ljudi u potrebi, nego kao teret sustava. Još je teže kada se problemi prenesu iz administracije u ustanove socijalne skrbi. U javnosti smo posljednjih godina svjedočili brojnim slučajevima zanemarivanja korisnika – djece i starijih osoba koji žive u neprimjerenim uvjetima, u prljavštini, bez adekvatne skrbi, ponekad čak i vezani ili zatvoreni.
Takvi slučajevi ne nastaju zbog pravilnika. Oni nastaju kada ljudi koji vode ustanove ne reagiraju na vrijeme, kada se problemi prešućuju i kada izostane odgovornost. Može li ministar ili Vlada znati za svaki takav pojedinačni slučaj? Naravno da ne može, ali oni koji vode te ustanove mogu. Oni koji u njima rade mogu. Upravo oni imaju odgovornost reagirati, prijaviti nepravilnosti i zaštititi korisnike.
U isto vrijeme javnost je mjesecima slušala podatak da je čak 15.000 ljudi umrlo prije nego što su dočekali rješenje o inkluzivnom dodatku. Taj podatak izazvao je političku buru, ministar je smijenjen, ali problem nije riješen. Sada, dok traje bijeli štrajk, postavlja se neugodno pitanje: koliko će još ljudi umrijeti čekajući rješenje i pomoć? Ako onkološki pacijent preda zahtjev za inkluzivni dodatak, zar je zaista potrebno mjesecima čekati vještačenja i dodatnu dokumentaciju? Zar zdrav razum jednog socijalnog radnika i vještaka ne govori da se takvi predmeti trebaju rješavati žurno? Ako su ljudi umirali u roku od godinu dana čekajući rješenje, očito je da su mnogi bili u terminalnim fazama bolesti. Tu više nije riječ o birokraciji. Tu je riječ o empatiji i želji da se pomogne.
Socijalni radnici danas poručuju da štrajkaju i zbog korisnika. No stvarnost je da u svakom zastoju sustava najveću cijenu plaćaju upravo korisnici. Oni koji čekaju rješenja, usluge ili pomoć koja im je potrebna sada, a ne za godinu dana. Ako netko radi posao koji izravno utječe na živote bolesnih ljudi, osoba s invaliditetom, djece ili starijih, onda taj posao nosi i posebnu odgovornost. Ponekad to znači ostati duže na poslu, ubrzati postupak ili pomoći čovjeku koji je očito u teškoj situaciji. Ako za to nema razumijevanja, onda se s pravom postavlja pitanje je li takva osoba na pravom radnom mjestu.
Istovremeno treba reći i nešto drugo – promjene u sustavu socijalne skrbi mogu se tražiti na mnogo načina, a da pritom korisnici ne budu ti koji će snositi posljedice.
Problemi o kojima se danas govori nisu nastali jučer. Oni postoje godinama. Da se o njima ranije otvoreno govorilo, da su se organizirale javne rasprave, tribine, okrugli stolovi, stručni skupovi ili fokus grupe s korisnicima sustava, mnogi bi se problemi možda već odavno počeli rješavati. Mogle su se provoditi ankete o zadovoljstvu radnika, javno ukazivati na nelogičnosti u zakonima i pravilnicima, predlagati konkretne izmjene i kroz dijalog s Ministarstvom postupno mijenjati sustav. No za to je potrebno govoriti o problemima na vrijeme, a ne tek onda kada sustav dođe do točke pucanja ili kada pritisak Ministarstva postane prevelik.
Prije nekoliko godina provedena je anonimna anketa o zadovoljstvu korisnika radom socijalnih radnika. Više od 70 posto korisnika izrazilo je nezadovoljstvo. To je podatak koji bi svaku instituciju natjerao na ozbiljnu reformu. Upravo zato Građanska inicijativa „Pomozimo djeci s invaliditetom“, koja okuplja oko 11.000 članova, pokrenula je novu anonimnu anketu kako bi se dobila stvarna slika učinkovitosti sustava socijalne skrbi jer bez stvarnih podataka teško je govoriti o stvarnim rješenjima.
Važno je naglasiti – mnogi socijalni radnici svoj posao rade savjesno i predano. Njima treba dati podršku. Isto tako treba smanjiti birokraciju i pojednostaviti procedure koje često nemaju smisla, ali nagomilane predmete treba riješiti odmah i žurno! Socijalna skrb ne postoji zbog pravilnika, tablica i pečata. Ona postoji zbog ljudi – zbog djece s invaliditetom, bolesnih, starijih, obitelji koje su došle do točke kada više ne mogu same.
Zato sustav socijalne skrbi ne smije biti mjesto čekanja, nego mjesto pomoći jer pomoć koja dolazi prekasno često više nije pomoć. Upravo zato je važno da se konačno čuje glas korisnika sustava.
Pozivamo sve korisnike sustava, roditelje, članove obitelji i nasljednike onih koji nažalost nisu dočekali svoja rješenja, da ispune anketu. Njihovo iskustvo i njihovo mišljenje ključni su kako bi se konačno pokrenule stvarne promjene jer bez istinske slike stanja nema ni istinske reforme.
A svaka reforma koja ponovno zaboravi najranjivije – nije reforma, nego još jedna propuštena prilika!
