Beba rođena prije 5 dana spava u kamp kućici uz još sedmero ljudi: ‘Tužni smo i strah nas je’

Cijeli prizor njihova doma izgleda kao nekakva tužna, očajnička razglednica iz Gline dva tjedna nakon potresa


Noć prekriva Glinu. Vozimo se sablasno praznim ulicama. Nigdje nikoga, samo policijske ophodnje. Dolazimo u Ulicu žrtava Domovinskog rata i zaustavljamo se kod kućnog broja 118, gdje trebamo predati tablete za djecu mnogobrojnoj obitelji, piše 24 sata.


Prema nama ide golemi šarplaninac Sokol. Ubrzo se ta dobroćudna zvijer umiljato valja po smrznutoj zemlji oko naših nogu.

U kamp-kućici potpuni mrak. Ostavlja dojam da tu nikog nema. Ubrzo preko ceste dolazi mladić i nudi nam pomoć. Vrata prikolice otvaraju se i kroz njih promoli pospana glava oca četvero djece. Troje su školarci. Nosimo im tablete koje je netko donirao. Ali želi ostati anoniman.

Mladić Josip vodi nas preko ulice, gdje je njegova obitelj. Tihim glasom govori kako mu je otac rekao da dođemo na čaj ili kavu. Ulazimo u kuću koja izgleda kao da ju je uz potres pogodila i avionska bomba. Glava obitelji Poropatić je otac Miroslav.

– Evo, baš jutros iz zagrebačkog rodilišta došla je kući moja 16. unuka Petra. Ma znate što, vidite i sami kako je, ali s toliko unučadi ja se osjećam kao najbogatiji čovjek na svijetu – kaže Miroslav, dok dječja lica izviruju iz prostorije koja izgleda kao kula od karata. Pokazuje nam popucale zidove, strop koji je koliko-toliko čitav samo u toj prostoriji dok su ostale tri pune crijepa, cigle i drugog materijala.

– Svako malo zatrese pa bježimo van. Onda sjedimo tu kod vatre – kaže i nastavlja:



– Mene je ‘zatovarilo’ tu. Tamo je bila peć i odozgora se sve srušilo. Tu me poklopilo. Svi su istrčali van, a onaj najmanji unuk od šest godina je počeo vikati da me nema. Prvi je utrčao tražiti djeda…

Dio koji se nije srušio izgrađen je, kaže, 1962. godine, a ovaj razrušeni 1984.

– Kupatilo nam je kompletno srušeno i porušeno. Molimo da nam u dvorištu postave TOI-TOI WC, ali uzalud – govori 53-godišnji Miroslav.

Miče zavjesu koja “glumi“ vrata WC-a. Tamo nitko ne ulazi. Preopasno je.

– Bio je kod nas Crveni križ, donosili su hrane, deke. Zvali smo Civilnu zaštitu, bio sam dolje u Glini kod njih. Uveli su nas u registar, već 13 dana govore nam da su predali vojsci, ali od kontejnera još ništa.

Poropatići su u teškoj situaciji – istovremeno očajni zbog potresa koji ih je zadesio, ali i sretni zbog dolaska male Petre u cijelom ovom kaosu. Rođena je 10. siječnja u Zagrebu. Tri dana kasnije došla je u Glinu. Nisu imali kamo. Nemaju ni opciju A, a kamoli B ili C. U skladu s njihovim običajima oslikali su ono što je ostalo od njihove kuće srcima i natpisima: “Dobro došla, Petra”, na romskom jeziku.

Djeca potresa – njih deset

Cijeli prizor njihova doma izgleda kao nekakva tužna, očajnička razglednica iz Gline dva tjedna nakon potresa. Ni prije to nisu bili adekvatni objekti za 16-eročlanu obitelj, da se razumijemo, ali je bio njihov dom. Nekakav dom. Ovo sad, to je ruševina opasna za život. Otkrivaju zastor, pokazuju nam zahod…

U očajnom je stanju. Potpuno devastiran. Ta dječica nemaju kamo otići na WC, o tuširanju da i ne pričamo.

Na upit posjećuje li ih tko kaže da su bili statičari i procijenili oštećenja. Po njihovim procjenama, tvrde Poropatići, trebali su napustiti kuću. Prema onome što smo vidjeli, tamo se zaista ne može živjeti.

Od njih 16 koji žive na toj adresi desetero je djece. Mama, Petra i još šestero njih spavaju u onih par kvadrata u kamp-kućici. Grije ih jedna jedina mala grijalica.

Zašto nisu prioritet, nije im jasno. Dobili su žutu naljepnicu samo zato što im jedna prostorija nije razrušena, ali i u njoj su pukotine. Unutra su se pored televizora sklupčale Stela, supruga jednog od Miroslavovih sinova i Mirina 10-godišnja kći Marina. Trebala bi krenuti u školu idući tjedan. Ali to je nemoguća misija.

– Strah ju je. Pitala me hoću li je dati u školu, a ja kažem: ‘Ako moram – morat ću’. Prođe auto i oni se prepadnu, razumijete, toliko je strašno – govori Mirina žena Ivanka za portal 24 sata.

– Ništa ne spavaju, ni mi ni djeca. Ja im govorim da nije jako, da je to mali potres, ali bojiš se. Ne mogu ih više od tuge gledati ovdje, strah je prevelik – govori nam umorna Ivanka.

Spava po danu par sati jer ju je strah od potresa po noći.

– Donio mi je jedanput Crveni križ šest krumpira, jednu rižu i jednu limenku tune. To je sve – govori i dodaje:

– A nas je tu 16, treba to nahraniti, treba to skuhati. Donosili su nam volonteri topli obrok, ali prije dva dana su prestali. Ni toga više nemamo. Miroslav dobacuje:

Zašto hrana više ne dolazi?

– Svaka čast tim ljudima koji su nas obilazili. Svaka čast! Donosili su hranu za nas i djecu, ujutro kruh i mlijeko, topli obrok jednom dnevno. Kako će to sad biti s državom, ne vjerujem da će biti išta.

Dakle, već viđeno. Dok volonteri mogu i stižu, hrana im stiže. Ali kada država preuzme organizaciju, nastupa kaos.

Stižemo do vrata mini kamperice, koja otvara njegov sin Jasmin. Dotad je sjedio uz improviziranu peć koju, kako kaže, mora ložiti gotovo cijelu noć. Na jednom povećem ležaju sjedi majka Anita. Uz nju je novorođena Petra, koja spava s bratom i sestricom snom pravednika.

Anita kaže da joj trebaju kada za kupanje bebe i čaj za novorođenče. Mora je negdje kupati, a sad to radi s kantom. Jasmin nam je rekao da žive od sakupljanja starog željeza, ali potres je učinio svoje…

Ostali spavaju pod improviziranom nadstrešnicom, a dvoje djece spava u staji pregrađenoj improviziranim zidom.

– Staju dijele s ono malo blaga što imaju – priča Miroslav, javlja portal 24 sata.

Noći provode ispred kuće. Naložili su vatru. Sjede oko nje u strahu – kad će opet zatresti…

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
2
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime