Imam jednog, uvijek nekako pjesnički nastrojenog, ali vrlo samozatajnog prijatelja vrtlara. Mislim da osim mene, nitko drugi ni ne zna da taj čovjek vrtlari, a već me mjesecima zapitkuje za fažol/grah/pasulj i tako sugerira da bih mogla napisati kolumnu i na tu temu. O grahu mahunaru ilitiga fažoletu i mogla bih, ali o ovom drugom, zrnašu, baš i ne. Njemu je vruće kod mene i mislim da ne bi uspio, a i gdje da ga smjestim u ovoj minijaturi od vrta.
„Ma daj“, kaže on mrtav ozbiljan, uporan kao i oni moji mravi, „ja ću ti napisati uvod, a ti dovedi u kolumnu nekog stručnjaka pa ćemo zajedno savladati uzgoj.“
Hm, prespavam ja tu, na prvi pogled šokantnu ideju da mi on napiše uvod, stručnjaci nastavak, a ja da se samo potpišem. Samo potpišem, ej. Je li vam to nešto poznato narode. Prepišeš i potpišeš.
Preznojila sam se od muke, ali kad sam se sutradan probudila, shvatila sam da to uopće nije loše. Toliko je lagano, samo prepisati i hrabro potpisati. Tako vam to ide kod svih tih laži i obmana, naprosto vam se svidi. Ka’ lako je.
Krivi su oni što me nagovoriše. Ne bih ja inače, ma kakvi. Svi isto govorimo. Ma, užas. Ali dobro, samo ovaj put, je l’ tako.
I tako, čekam ja taj uvod, unaprijed se nerviram od količine teksta, jer je moj prijatelj inače vrlo, vrlo opširan u svojim izlaganjima. A eto ti stiže uvod – poruka, vrlo kratka:
„Ne zna se je li fažol više gastronomski klasik ili biološko oružje, jer gdje fažol uđe, mir izađe, on se uvijek kuha i namače dugo, kuha s dušom, ali se servira s ventilacijom. Prijo, je li dobar uvod?“
Ne znam prijatelju, narod će odlučiti, ali meni je apsolutno sjajan.
Grah u vrtu – od sijanja do berbe
Piše: Silvija Kolar-Fodor, Biovrt – u skladu s prirodom
U kontinentalnoj Hrvatskoj grah sijem od početka svibnja do kraja lipnja, kad se tlo dobro zagrije. Kod vas u Dalmaciji sije se puno ranije. Za jesensku berbu sijem čak i niske mahune tijekom srpnja. Grah ne podnosi hladnoću – a kod nas je mraz moguć sve do sredine svibnja, ali ne podnosi ni ekstremne vrućine koje znaju nastupiti već početkom lipnja. Zato ga je najbolje sijati sukcesivno u više navrata kako biste produljili sezonu i izbjegli najveće ljetne žege koje mogu spržiti cvjetove i zaustaviti razvoj mahuna.
U svom vrtu najviše sijem sorte američkog graha (Phaseolus vulgaris) poput trešnjevca, zelenčeka, tetovca, crnog i šarenog graha. Ima ih mnogo – od niskih do visokih sorti, a u svojoj banci sjemenja brojim oko 150 raznih sorti mahunarki. Zadnjih desetak godina, zbog sve češćih ekstremnih temperatura i suša, sve češće uzgajam i grahove iz roda Vigna, koji su znatno otporniji na vrućine.
Tu posebno ističem:
- Mungo grah (Vigna radiata) – brzo raste, odličan za tople godine
- Azuki grah (Vigna angularis) – zahtijeva toplinu i dulju sezonu, ali daje kvalitetan urod
- Metarske mahune (Vigna unguiculata ssp. sesquipedalis) – otporne i dekorativne, često vrlo rodne, meni zapravo najukusnije mahune
Berba ovisi o sorti – mlade mahune berem čim su sočne i meke, mladi („presni“) grah berem sa sorti graha zrnaša kad su zrna još sočna i mlada, a mahune tek počnu blijediti (takav zamrzavam), dok suhi grah ostavljam da potpuno dozrije i osuši se na biljci.
Zamrzavanje suhog graha odmah nakon berbe ključno je za dugotrajno čuvanje zrna jer to eliminira grahov žižak (barem tri dana u ledenici na preko -18).
Važno je znati i da grah ne voli previsoke temperature. Kada je temperatura preko 30 stupnjeva, grahu opadaju cvjetovi bez zametanja plodova. Zato je sve važnije uzgajati više sorti i sijati u više intervala – tako uvijek makar nešto uspije, bez obzira na sve izazove. Isto preporučujem i s drugim kulturama.
Grah u kuhinji
Moja obitelj obožava grah, zato on u mom vrtu zauzima preko 50% svih kultura koje sijem, a vrlo je zastupljen i u kuhinji. Volimo ga i kao grah salatu, obožavamo ga „dinstanog“, kao varivo, s ričetom, „pretepenog“ s vrhnjem.
Kada ga kuhamo – da bi čim manje nadimao, preporučljivo je vodu nakon kuhanja baciti. No moja baka na to čvrsto kaže ne, jer onda bacamo i mnoge hranjive sastojke iz te juhe. Zanimljivo, recimo kod crnog graha kornjače, upravo se posebno poslužuje tamna juha koja se dobiva kuhanjem graha.
Nije na odmet suhi grah staviti namakati dan prije kuhanja, jer se tako puno brže skuha, a tu vodu od namakanja bacamo.
Ja najviše volim mladi, prijesni grah i to dinstani, a evo kako ga spremam: popržim narezani luk i sitno nasjeckanu crvenu papriku – ako je nemam, poslije dodam mljevenu začinsku papriku. Dodam grah s vodom, mrkvu, sol i začine (peršin obavezno, baka uvijek stavlja lovorov list u grah za bolju probavljivost), te se to lagano „dinsta“ dok se grah ne počne raskuhavati. Poslužim sa svježim vrhnjem.
Tako kaže Silvija, a ja bih dodala da mi svežderi volimo i kad ponekad varivo od graha/fažola, mahunara i zrnaša, zamiriše po pršutu, panceti i suhoj vratini.
Stara znanja iz Runovića
Od Mladenke, također vrtlarice po dinamičkim principima, koja u planinarskom klubu Gojzerice, u Splitu, u sklopu izleta vodi radionice prepoznavanja i branja divljeg jestivog bilja, da se sačuvaju stara znanja naših predaka, saznala sam da se u njenim Runovićima grah/fažol sije „kad se pojavi pup na jasenu ili u vrtu iznikne (slavni) korov slak“.
A to već zna biti i krajem ožujka ili početkom travnja. Zemlja je sve toplija. Kako volim ta stara znanja i te predaje. Nemam jasen u blizini da bih mu promatrala pupove, ali sam eto konačno shvatila čemu služi slak, onaj uporni i dosadni.
Priroda je čudo, samo je treba promatrati i čuvati. A i moje su dvije gošće čudo. Rade sve po načelima organskog vrtlarenja, zdravo za njih i Zemlju.
Razmjena sjemena krajem rujna
Ipak je moj prijatelj bio u pravu, fažol je vrlo važna i zdrava namirnica. Sad kad smo se educirali, krenimo u potragu za sjemenom i sadimo. Već krajem rujna u Splitu se organizira velika razmjena sjemena. Imat ćete priliku nabaviti i podijeliti sjeme koje želite.
Ja želim nabaviti različite sorte mrkve, ipak ću joj posvetiti jednu gredicu, kao i fažolu/grahu, ali samo onome koji raste nebu pod oblake…
A to što ću ja podijeliti, zna se – sjeme različitih, velikih i malih poma i raštike (dvije sorte) sigurno, a bit će još ponešto.
Blitva – vječno druga, a zapravo prva: tiha kraljica kuhinje koju volimo podcjenjivati
On kaže: "Najbolje punjene paprike u životu“ – a ja sam na rubu živaca!
Stockholmski sindrom u vrtu: Kada vidite koliko je cikla dobra, poželjet ćete je posijati
