Splitski je HNK i u novoj godini opet uprizorio baletni spektakl „Onjegin“ u koreografiji Vasilija Medvedeva. Time je Puškinovo romantičarsko djelo o dendijevskom liku čija ljubavna i životna neodlučnost pokrenu niz nesretnih sudbina oduševilo novu publiku, na krilima sjajnih plesača splitskog baleta i u suverenoj pratnji kazališnog orkestra. Sam je Puškin svoj stihovani roman nazvao „plod (…) razuma hladnih opazaka i srca bolnih pripomena“, oslikavajući depresivna plemića koji nakon stričeve smrti završava na selu, dotad zabavljan niskim strastima, dokolicom i preljubima.
Splitski „Onjegin“, u još jednoj fantastičnoj izvedbi Aubina Le Marchanda, čovjek je pretopljen emocijama – najčešće neprimjerenima, ili iskrenima – u pogrešno vrijeme. Iako mu ljupka Tatjana svojim pismom, ponižavajući se i više nego što je za ono vrijeme bilo očekivano, izjavljuje ljubav, Onjegin je isprva odbija. Kasnije mu pozornost godi, no u suludu ljubavnom četverokutu s Tatjanom (Eva Karpilovska), njezinom sestrom Olgom (Irene Tomasseti) i prijateljem Lenskim (Aaron Kok) potonjeg toliko isprovocira da se slučaj ne može razriješiti nego dvobojem – ironično, onako kako je poginuo tvorac djela.
Ljepota notnog potpisa Čajkovskog također odiše duhom kasnog romantizma – početne su scene, u izvrsnoj kombinaciji sa živopisnim kostimima, pravi mali hommage ruskom folklornom nasljeđu, ali što se radnja više razvija, to je i njegov harmonijski kolorit širi, što je vjerojatno i bila ideja pri izboru iz prvih triju simfonija, Simfonije Manfred, Drugog klavirskog koncerta i ostalih glazbenih ulomaka. Orkestar je pogotovo oduševio moćnom dinamikom i održavanjem ritma u potresnu dvoboju Onjegina i Lenskog – gudači su proizveli monumentalnu napetost, puhači evocirali titraje živaca dvaju nekadašnjih prijatelja, a gromoglasne udaraljke oštrim dvostrukim i trostrukim rezovima nagovještavale kraj sukoba kakvu se nitko nije nadao.
Baletni su solisti bili na visini izuzetno teška zadataka, pogotovo sjajna Eva Karpilovska koja je u kratkom vremenu uskočila u cipele svoje iskusnije kolegice Irine Čaban Bilandžić. Iz svakog pokreta Karpilovske odiše radna etika – u sceni pokušaja zavođenja Onjegina milimetarski precizno glumi njegovu sjenu, pokazuje nevjerojatnu glumačku ekspresiju u potresnim dijelovima (zagrljaj sa sestrom prije dvoboja Onjegina i Lenskog, ponovni susret s Onjeginom nakon udaje za generala), ruke su joj fluidne, noge snažne i stabilne, skokovi precizni – uz odličnu podršku Aubina Le Marchanda. Mladi je Francuz u Splitu brendirao Onjegina (kao i Onjegin njega), i njegov rad na ulozi također pokazuje veliku posvećenost tehničkoj preciznosti, atletskoj dominaciji, jasnu profiliranju lika, ali ono što je za ovakvu ulogu osobito važno – mimika lica apsolutno prati Onjeginovo teško duševno stanje – od početne zainteresiranosti za Tatjanu preko želje za osvetom do shrvana kajanja – na licu Aubina Le Marchanda impresionistički je jasno ocrtana svaka emocija.
Ukupna je estetika „Onjegina“ bez imalo pretjerivanja zaslužila da se ovaj balet nazove – svjetskim. Blještavilo scenografije, raskoš kostima, kreativnost u novitetima (prostori između sna i halucinacija, Tatjanin alter ego u odličnoj izvedbi Matee Milas, zlokobnost likova u crnom), antologijska glazba, izniman angažman solista, ujednačenost cijelog ansambla, dirljiv završetak – sve to priču o suvišnu čovjeku, dandyju koji je život pretrpao lošim izborima i porazima – čini pravom poslasticom za gledatelje. Takav balet postavlja visoka očekivanja za budućnost, što je najveći mogući kompliment za kreativni tim.
