Lijepo sam se pokrila dekicom. Počela je prava zima, početak je prosinca. Ne izlazim van ni pod razno.
Mobitel! Poćirim, kad ono mlađe smetalo. Naravno, smeta.
– Reci! – skratila sam, nadajući se da će skratiti i ona. Kad ono krene navala!
– Slušaj, majko, dosta je toga da ti sve pomažeš sestri. To što ja imam dobrog muža, a ona kretena, ne znači da možeš i drugu kćer zanemarit. Ja sam umorna od ovo dvoje, satrali su me. To što oni meni rade, toooo nije normalnooooo! Slušaj, sad da skratim. Jesi li sutra navečer slobodna da ih pričuvaš?
Ja u šoku! Stotine sam ih puta pričuvala kad bi izlazili. Nije ih čuvao otac, ne bojte se. On kao da i nije dida.
– Nema problema. Hoćeš li ih dovest ili ću ja doći do vas?
– Slušaj, majko, zamisli kako je to kada uspiješ pronaći sekundu vremena za sebe i za svoga muža. A sad bi ti želila da, kad se noću vratimo kući, gledam njih i tebe?
– A hvala ti – glumim ljutnju. Naravno da nisam ljuta, jer moje mlađe smetalo govori što treba i što ne treba.
– Nemoj se, majko, ljutit, volim ja tebe. Ali kad sam dobila tu sekundu malo za sebe i svog muža, želim se baš odmoriti – sve ovo izgovorila je u sekundi, brzinom brodskog propelera.
– Ma ne ljutim se, dovedi ih sutra kad ti odgovara.
– Hoću, hoću. Imaš li pelena za Marka? Ma nema veze, donijet ću, ako ostane duže.
Spusti slušalicu prije nego što sam uspjela prozboriti prvo slovo.
Lipo bome – više pelena, da ostane malo duže. Ode moj vikend unepovrat.
Upravo sam htjela nazvati prijateljicu da joj kažem da mijenjam planove, kad se javi moje starije smetalo:
– Reci! – ponovni pokušaj skraćivanja smetnje.
– Je li te zvala Blanka? – izgovori u hipu s ogromnim strahom u glasu.
– Je.
Čudim se čemu strah, ali moje čuđenje nije dugog vijeka.
– Majku joj njezinu manipulatorsku.
– Slušaj, ja sam ti mater.
– Ne govorim ja ništa tebi, nego onoj tvojoj kćeri. Nisi ti samo njezina mater, imam i ja pravo da mi ponekad pričuvaš djecu. Lako njoj kad ima šonju od muža. Ma vraga joj je lako... Nema muda, ne znam s čim je ono dvoje djece napravio. Nije me ni briga, djeca su moje sestre, a tko ih je napravio, šta nas briga.
– Marija, o čemu ti pričaš?
– O tome da mi sutra navečer trebaš čuvati djecu, a ona je to znala i prva te zvala. Koje je to žensko zlo, da si mi bar brata rodila... Sad bi ima koju zločestu tukaču za ženu, sa svima bi nas posvadila, ne bi se viđali i sada bi bili mirni.
– Faljen Isus i Marija – izgovorim ja jer više nisam znala kako da je prekinem.
– Šta je sad tebi, majko?
– Ništa, evo pravim u glavi razmještaj u stanu gdje da smjestim sebe i četvero apaša.
– Hvala, majko. Hvala, mama. Hvala, majčice – spusti slušalicu.
Nazvala sam prijateljicu i počela s pričom da se nešto loše osjećam.
– Al te zvala jedna? – i krene smijeh s obje strane veze.
– Ma šta jedna, zvale su i tukača i glupača. Dalje ne pitaj, možeš jedino doći koje preuzeti – rekoh šaljivim tonom, ali s ozbiljnom namjerom.
– Ne, hvala, dosta je meni i ovo jedno od moje. Da ne stavim granicu, malog bi preselila kod mene.
– Moja je sreća što su kod mene dvije, pa bi se poubijale koja će i kada iskrcati djecu na duži period.
Subotnje je popodne. Odmaram se na kauču prije oluje, kad čujem otvaranje vrata, skriku, lupanje po zidu. Sve je jasno. Tukača, mlađe smetalo.
– Pa tek je pet sati! A nećete vani prije devet.
– Majko, šta je tebi? Trebam se tuširat, na miru nešto pojest, našminkat se, namjestit frizuru. S ovih dvoje mamlaza izaći ću vani kao ona iz Đardina.
– Bože sačuvaj, dijete materino, to nikako. Samo ti njih iskrcaj i na miru mi se uredi. I nemoj zaboravit povesti muža sa sobom.
– Majko, može li bez tvojih neukusnih dobacivanja?
– Može, jedino ako ti neću čuvati djecu.
– Stvarno si postala nemoguća! – brzinski promijeni temu, da se ne predomislim. – Čula sam se s Ivanom, ona će ti ih dovesti usput kada izađu.
Ma vidi ti njih dvije kako su se odmah pomirile.
– Kako se ona može uredit pored dvoje djece?
– Ne možeš ti da ne bodeš. Ona ima dobru, ma ne dobru, solidnu svekrvu, pa ih je odvela do nje. Prije izlaska će ih pokupit i dovest kod tebe.
– Mogli su odmah i ostat – osjetila sam da je zastala, ništa nije proronjala, svjesna je da sam u pravu. Ja znam zašto su kod mene – jer će vidjeti djecu tek kad se ujutro dobro naspavaju.
– Baba, ja bi palačinke! – dovikne unuka koja je daleko od škole, ali sve razumije kao da ju je već završila. Ta nije na mene! Da sam pametna kao ona, ne bih se udala za kretena i sada čuvala četvero mamlaza.
– Je li ti mater donijela Nutellu? – krenem sa strogoćom. – Neće tvoja fina guza marmeladu, samo Nutellu, a i brata si već pokvarila. Skupa je Nutella, babi je mala penzija.
– Ne treba Nutella, može i Eurokrem – uporno je pametno dijete.
– Otvorimo torbe da vidimo šta ti je mater donijela. To ćeš i večerat.
– Ima svega. Mama je kazala tati da mora poslati sve iz frižidera da ne grintaš.
– Jel bilo pršuta u frižideru?
– Ne znam – rijetko iskreno babino pametno.
– Ajmo vidit.
Počnem otvarati torbe. One s robom i pelenama ubacim u sobu, trenutno mi ne trebaju. Ima vremena za njih.
Bome se opoštenila, svega je ubacila. Neka, imam doručak i večeru cijeli tjedan. Odjednom izvučem poveću vrećicu, a na njoj ime meni nepoznate mesnice. Sve mi je bilo jasno.
Majko, sutra ti kuhaš ručak!
Ubacila sam vrećicu s mesom u frižider. Nisam bila spremna to analizirati.
Apaši su krenuli s renovacijom stana, a ja sam stavila krpu na glavu i rekla unuci da me boli glava. Zaključila sam da to pali – ona svojim jezikom objasni to braci i budu kao bubice dok ja na miru pogledam seriju.
Zvono, bum, tras.
– Majkooooo, opet me čupa! Majkoooo, grize me!
– Pssssst, babu boli glaaaaava.
Pametno, koje nije na babu, stišava ekipu koja ulazi.
– Majko, di te baš večeras boli glava? – ljutito na mene, jadna li mi majka.
– Ma nije puno, izdržat ću s njima, samo neka mi počnu djelovat tablete – lažem za svoje dobro.
– Jadne li ti smo, ne tableta, nego tablete! Samo nas nemoj zvat u jedan sat da ne možeš s djecom
