Samo sam jedanput bila u doktora, kad sam imala temperaturu 1937. godine, kaže za 24 sata Margarita Dorkin, koja ima 105 (slovima: stotinu i pet) godina.
Živi u Preku na otoku Ugljanu.
Španjolska gripa, rat...
Vitalna starica žali se na reumu i mrenu na očima, ali kreće se bez ikakve pomoći, pamćenje je izvrsno služi, dobrog je apetita i stalno nasmijana. Bez problema može sama pospremiti svoj krevet i promijeniti posteljinu. Život ju, međutim, nije uvijek mazio.
Čim se rodila, umrli su joj otac i baka od španjolske gripe, a preživjela je, gotovo bez ogrebotine, bombardiranje kuće u kojoj je 1943. godine poginulo devetero ljudi.
Radila je kao lavandijera, odnosno pralja, za gospođe u gradu te kao kućna pomoćnica u jednoj obitelji, za čije članove kaže da su je voljeli i da je bila dio te familije. Iako je od toga prošlo više od 50 godina, pamti imena djece koja su tad imala tek nekoliko godina.
- Da mogu, pošla bih u Zadar posjetiti ih - kaže teta Rita.
'Njezin osmijeh teško je zaboraviti'
Nije trebalo dugo da u malom gradu pronađu djecu koju je čuvala. Vijesti o teti Riti ganule su ih do suza.
- Sjećam se tete Rite, kako smo je ispraćali do barke kojom je odlazila na otok. Sjećam se da smo se igrali konjića kad sam imao tri godine. Ostala mi je u sjećanju kao vrlo draga i uvijek nasmijana teta - kazao je Mihael, a sestra mu Mira Vidić dodala je da je teta Rita za njih bila normalna pojava subotom.
- Bili smo mali, ali poštovali smo njen rad i prostor, radila je kao neka sjena i smijala se uvijek srdačno, to se teško zaboravlja - kaže Mira.
Čim okolnosti dopuste, posjetit će je na otoku. Znali su to činiti i kao djeca kad bi otišli na kupanje u Preko.
- Bila su to lijepa vremena - zaključuju.
Nije bilo lako
Teta Rita sjeća se i onih malo manje lijepih.
- Ni bilo lako kupiti robu po gradu i prati je na vrulji kad bi bilo grubo vrime. Ni baš najbolji život, biti stalno u mokrini... Robu sam prala do Drugog svjetskog rata - kazuje starica, koja pamti pjesmice iz čitanke za drugi razred osnovne škole.
Izrecitirala je jednu o Velebitu.
Od 1965. živjela sama
Nije se udavala i nije imala djece, pa je od 1965. godine, kad joj je umrla mati, živjela sama. Posljednjih 30 godina, od Domovinskog rata, živi s dalekim rođacima, povratnicima iz dijaspore, Vlatkom (73) i Julijom Dorkin (72).
- Bila sam u nevolji i potribi, a s njima sam dobila familiju, spasili su me - kaže teta Rita, kako je zovu u rodnome mjestu.
- Teta Rita je fenomen. Mozak joj radi bolje nego 20-godišnjakinji, a tri je godine mlađa od Titanica. A kad supruga i ja dobijemo gripu, ona ništa, a u istom smo kućanstvu. Ma ni glavobolju nikad nema! Možda je dobila imunitet kao trogodišnje dijete kad su joj ukućani imali španjolsku gripu jer je otporna na sve bolesti. Ne bih se iznenadio da se u Riti Dorkin krije ključ otpornosti na sve viruse - kaže Vlatko Dorkin, piše 24 sata.
