Gotovo nijedno književnopovijesni razdoblje nije prošlo bez popisa književnih djela koja su bila cenzurirana, radikalno mijenjana ili potpuno zabranjivana kroz povijest. Kad se po strani stave klasici koji su u svojim književnopovijesnim epohama smetali državnim ili vjerskim autoritetima („Dekameron“, „Candide“, „Gospođa Bovary“, „Cvjetovi zla“, „1984.“ i brojne druge), postaje vidljivo da su se na popisima cenzuriranih djela našla i neka koja vjerojatno svaka kuća ima na svojim policama – bajke.
Modernim se utemeljiteljem bajke smatra Charles Perrault, svestrani Parižanin iz buržujske obitelji koji je krajem 17. stoljeća napisao neke od danas najpoznatijih bajki: „Uspavanu ljepoticu“, „Crvenkapicu“, „Pepeljugu“, „Mačka u čizmama“, „Modrobradog“… Već prve dvije rečenice o slavnom piscu otvaraju mnogo pitanja. Prvo – što znači moderni utemeljitelj? Povest ćemo se pretpostavkom o njegovu autorstvu bajki, odnosno stavljanju vlastita potpisa na kultne naslove i manjem „kvarenju“ potencijalno postojećih ideja koje se pojavljuju u brojnim zapisima, što je kod usmene književnosti čest slučaj – verzije koje su neobično nalik na „Pepeljugu“ mogu se naći i u Južnoj Americi – usmena je predaja nevjerojatno moćan alat, a njime su najbolje rukovali oni koji su, u duhu vremena, shvatili princip „tko prvi – njegova djevojka“. Tako je Perrault zapisao svoje megahitove mnogo prije sto godina mlađe braće Grimm i razmahana romantizma, razdoblja koje je poticalo skupljanje narodnog blaga (usmene književnosti) radi stvaranja modernih država, koje pak ne mogu postojati bez jezičnih pravila i književnog kanona. Drugo, ako je Perrault prvi napisao (ili zapisao?!) antologijske bajke, i to više u duhu prosvjetiteljstva i snažna pragmatizma nego romantičarskih fiktivnih sanjarija, kako to da su braća Grimm poznata svakom djetetu u 2025. godini, a Perraultu ne znamo ni izgovoriti prezime? Treće, ako su braća Grimm ono što smatramo antologijskim piscima bajki, zašto danas do nas dolaze i njihove „ublažene“ verzije?
Vrijeme će pokazati da su braća Grimm poznavala marketinška pravila svoga vremena. Što je to odgovaralo malom Nijemcu i njegovim roditeljima u ranom 19. stoljeću, a nije se dovoljno brendiralo da bi ostalo netaknuto i u svom integralnom obliku slavljeno među malim Francuzima i njihovim roditeljima s kraja 17. stoljeća pa nadalje? Vjerojatno je ključ u tome da je bajka, sa svim svojim zakonitostima i nedodirljivim aspektima poput miješanja običnog i magičnog, protagonista i antagonista, rješavanja problema, lika pomagača i sretnog završetka, ipak mogla biti „prikladnija“ i „neprikladnija“. Prikladnija je ona koja ima jasnu poučnu ulogu, ali ne nauštrb zanimljive teme, lijepa stila pisanja i primjerenosti dječjoj dobi – uz koju idu pojednostavljivanja i sretni završetci. Laički rečeno, bajka smije i treba poučiti, ali ne tako da se dijete prestraši ili rasplače. Takav način razmišljanja koštat će Perraulta, koji danas do nas dolazi u okljaštrenim verzijama, gdje tek tkogod jako udubljen u morfologiju bajke nailazi na Crvenkapicu koja je u toj prvoj, francuskoj verziji manipulativnom vuku naivno ušla u krevet. Ideja o vuku-ulizici, manipulatoru koji slatkorječivošću namami djevojčicu u postelju (!) da bi je na kraju proždro, kad joj se dopusti metaforički odmak u svijet vrebanja, voajerizma i perverzije, postaje nadasve mračna. Zato nije ni iz čega nastala misao da su Perraultove bajke bile namijenjene odraslima, a one braće Grimm djeci.
Braća Grimm Crvenkapicu su spasila intervencijom lika-pomagača lovca, ako na polici imate „Najljepše bajke svijeta“, vidjet ćete da piše „Sve troje bijaše zadovoljno“, lovac je oderao vukovo krzno, baka se najela kolača, a Crvenkapica naučila lekciju a da joj vlas nije pala s glave. U istoj knjizi Perraultova je Trnoružica ipak ostala rubno bizarna, no svakako poučna – majka Trnoružičina izabranika, mladog kralja, bila je ljudožderka koja se zaželjela ljudskog mesa, i to „sa sosom Robert“ jer – zašto ne u detalje? Perrault si je dao oduška opisujući kako se jadni kuhar snalazio ubijajući tri životinje umjesto Trnoružice i njezine djece, a zla kraljica, majka i svekrva naposljetku se naglavačke bacila u badanj sa zmijama i otrovnim gujama jer joj se sin vratio prije vremena i shvatio da je mogla koštati glave cijelu njegovu obitelj. Verzije u kojima kralj (tada kraljević) ljubi princezu bez dopuštenja ili u kojima ona misteriozno ostaje trudna tijekom (!) stogodišnjeg sna nakon uboda u vreteno gotovo se prešutno zaboravljaju. Braća Grimm uspješno ublažavaju svoje verzije bajki, ali i one su za današnje pojmove prepune brutalnosti – Pepeljuginim zlim sestrama ptice kljucaju oči, nema šarmantne kume-vile, krvava se osveta događa na svadbi njihove polusestre, a bolje ne prođe ni Snjeguljičina zla maćeha kojoj „u dvoranu kliještima donesoše (tko? op. a.) usijane željezne papuče, staviše ih pred nju i ona morade u njima plesati, sve dok mrtva ne padne na zemlju“. Netko se domislio i tomu da bajka ne smije završiti time da negativci umiru u mukama, koliko god antipatični bili, jer roditelji neće u dahu čitati takve bajke svojim mališanima, ako im je stalo do njihova mirna sna. Kad se taj preokret dogodio, nisu ih uopće morali čitati – pojavili su se Disneyjevi filmovi.
S pojavom filmova u kojima junakinje dobivaju tipičan očaravajući princezin izgled, a njihovi partneri bivaju markantni neustrašivi junaci, pojavila se i masovna proizvodnja odjeće, modnih dodataka i školskog pribora s likovima filmskih junaka. Bajke su pale u drugi plan, a njihova autentičnost u treći. Posebno je nastradala Andersenova „Mala sirena“, koja je u originalu krila sjajnu i potresnu ljubavnu priču. Kad je kraljević pristao na ženidbu s kćeri kralja susjedne zemlje, mala je sirena, njegova spasiteljica i voljena prijateljica, znala da je sljedeće jutro čeka smrt – jer tako je pisalo u pogodbi sa zlom vješticom, ako sirena dotad ne osvoji kraljevićevo srce i ne uda se za njega. Kad su joj sestre omogućile grozan rezervni plan, zabadanje noža u kraljevićevo srce, sirena je bacila nož i skočila s broda – u svoju smrt, ali i u nevjerojatnu alternativu – svijet nalik na čistilište, u kojem je imala priliku kao kći zraka činiti dobra djela i steći neumrlu dušu. Ideja o transcedentalnom svijetu i okajavanju grijeha, pa još k tome i suicidu, očito je bila previše za šljokičaste tvorce kapitalističkih bombončića poput animiranih filmova i razvodnjenih verzija bajki. Takvo se što ne bi iz filozofije bitka male sirene dalo uobličiti u mršavu crvenokosu ljepoticu koja odlično izgleda na pernici ili majici. Mala sirena u književnom je kanonu živa mnogo kraće od tristo godina kušnje, a već je postala neka nepoznata junakinja čiji je sretan kraj naštiman po ukusu današnje publike – one koja više gleda nego što čita, a i ono što čita, čita kad je uljepšano, nepodnošljivo simplificirano i uvredljivo banalno.
To što se bajke smatraju dječjom književnošću samo potvrđuje da se njihovom složenošću još nismo konkretno bavili, barem ne u onim sferama koje bi mogle popularizirati starije verzije bajki. One nas tjeraju da se zapitamo koja je bila njihova primarna funkcija i otkud tolika hrabrost da se u bajci progovori o zlostavljanju, silovanju, kanibalizmu, suicidu i još mnogim teškim i tabuiziranim temama. Dublji zaron u književnoteorijsku podlogu bajke sjajna je prilika da zavirimo u svijet koji je nepravedno zastrt tajanstvenom koprenom, a govori mnogo o umjetnosti, odgoju i otvorenosti onodobnih autora i čitatelja.
