Svatko tko je posljednjih tjedana i mjeseci prolazio Zagorskim putem u Splitu, zapadno od Bauhausa, mogao je primijetiti tešku mehanizaciju i intenzivne radove. No, upravo su iskopi doveli do „izranjanja“ još jednog splitskog arheološkog nalazišta.
Takav razvoj događaja na području Dujmovače, prostoru koji je odavno poznat po nalazima iz rimskog doba, zapravo i ne predstavlja iznenađenje.
.png)
Dok čekamo, nadamo se, detaljniji odgovor na upit koji smo poslali e-mailom o tome što je točno pronađeno i kako će se projekt dalje razvijati, situaciju nam je pojasnila pročelnica Konzervatorskog odjela u Splitu, Anita Gamulin.
„Taj cijeli lokalitet, uvijek se pretpostavlja da će tu biti nalaza“, kaže nam Gamulin, podsjećajući da je riječ o arheološki osjetljivom prostoru na kojem se gotovo svaki ozbiljniji zahvat prati s posebnom pažnjom.
Pojašnjava da su investitori i prije početka radova bili svjesni takve mogućnosti.
Bahaus gradi "drive-in", antički objekt je bio gospodarski
„Kada je Bauhaus izašao s projektom ‘drive-ina’, bili su propisani arheološki nadzor, zatim istraživanja“, govori Gamulin.
Prvi nalazi, kako otkriva, upućuju na gospodarsku funkciju objekta iz kasne antike.
„Taj dugi zid je, po svemu sudeći, ostatak neke kasnoantičke gospodarske građevine jer na tom prostoru nije se radilo o stanovanju, odnosno vili rustici“, naglašava.
Istodobno, dodaje, projekt gradnje se nastavlja, ali uz strogo definirane uvjete zaštite arheoloških ostataka.
„Tamo se gradi drive-in preuzimanje građevinskog materijala iz Bauhausa, radi se o njihovoj investiciji“, pojašnjava.
"Bit će zatrpan po pravilima struke"
Sam zid, ističe, neće biti uklonjen niti devastiran.
„Zid će biti sačuvan, pokriven geotekstilom, zatrpan po pravilima struke“, naglašava Gamulin.
Na terenu su, dodaje, arheolozi koji kontinuirano prate svaku fazu iskopa.
„Naši kolege su tamo kontinuirano u arheološkom nadzoru“, kaže.
Takva dinamika, zaključuje, u Splitu je gotovo pravilo, a ne iznimka.
„Radovi iskopa se stalno događaju, čim se taj iskop istraži, oni idu u finalizaciju projekta“, poručuje Gamulin.
Dujmovača skriva kompleks star gotovo 2000 godina: Rimski gospodarsko-ladanjski kompleks u Dujmovači
U nastavku donosimo sažetak arheološkog istraživanja na podurčju Dujmovače napravljen na temelju rada “Zaštitna arheološka istraživanja rimskoga gospodarsko-ladanjskog kompleksa u Dujmovači” autora Vedrana Katavića, Ane Sunko Katavić i Tomislava Jerončića.
U sjeni Bauhausa otkrivena rimska vila
Na sjeveroistočnom rubu Splita, uz Zagorski put i predio koji Žrnovničani i stariji Splićani pamte po poljima i putovima prema Mostinama, arheolozi su prije petnaestak godina naišli na ostatke rimskog gospodarsko-ladanjskog kompleksa – rustične vile koja je, prema nalazima, živjela od 1. do početka 5. stoljeća, a dijelom se koristila i kasnije. Iako je danas prostor Dujmovače u velikoj mjeri urbaniziran, zatrpan nasipima i infrastrukturom, ispod slojeva novijeg vremena sačuvao se mozaik zidova, podnica, kanala i tragova svakodnevice iz rimskog doba, kada je ovaj dio Splita bio dio salonitanskog agera – poljoprivrednog i gospodarskog zaleđa antičke Salone.
Priča o lokalitetu Dujmovača – Zagorski put (Bartulove njive) zanimljiva je i zbog načina na koji je otkriven. Nije riječ o planiranim iskopavanjima “na čistoj livadi”, nego o klasičnom primjeru zaštitnih istraživanja, koja se provode kada građevinski radovi prijete arheološkoj baštini. Upravo su pripreme za izgradnju pristupa trgovačkom centru i radovi na infrastrukturi 2011. godine otvorili zemlju i pokazali da se ispod današnjeg asfalta krije slojevita povijest.
Gdje je lokalitet i zašto je važan?
Dujmovača je prostor koji je u rimsko doba bio strateški i gospodarski logičan izbor. S jedne strane nalazi se prirodni resurs – voda i mikroreljef uz potok Smokovik, s druge strane blizina komunikacija koje su povezivale Salonitanski zaljev, polja i obalu. U neposrednoj blizini prolazi i trasa Dioklecijanova vodovoda, golemog infrastrukturnog projekta izgrađenog krajem 3. stoljeća za potrebe Palače. Akvedukt je na području Mostina sačuvan u nadzemnom dijelu s nizom lukova, a južnije, na Smokoviku, prelazi potok otvorima koji su i danas prepoznatljiv znak antičkog graditeljstva u krajoliku.
Ovaj prostor nije važan samo zbog rimskih ostataka. Zapadno od Zagorskog puta prolazi današnja Solinska ulica, uz koju je crkvica sv. Dujma, vezana uz legendu o prijenosu kostiju zaštitnika Splita iz Solina. U starijim zapisima spominju se i solane, što dodatno sugerira da je riječ o području u kojem se stoljećima živjelo od tla, vode i proizvodnje – od antičkih gospodarskih sustava do srednjovjekovnih i novovjekovnih djelatnosti.
Kako je otkriven kompleks
Arheološki nadzor započeo je sredinom veljače 2011. godine, u sklopu zemljanih radova i iskopa kanala za instalacije. Lokacija je desetljećima bila opterećena ilegalnim odlaganjem otpada, osobito građevinskog, pa je nasip mjestimice dosezao i do tri metra. U početnoj fazi, nakon uklanjanja asfalta i podloge stare ceste, na relativno plitkim dubinama nije bilo jasnih arheoloških nalaza. No, kako se iskop produbljivao i kako su se otvarali kanali u smjeru sjever–jug, pojavili su se slojevi koji su upućivali na stariju aktivnost: kompaktna smeđa glina s tragovima gare i keramike, te sivi pjeskoviti geološki sloj koji su istraživači povezali s mogućim plavljenjem i duljim zadržavanjem vode iz obližnjeg potoka.
Ključni trenutak dogodio se početkom travnja 2011., kada su u kanalu za infrastrukturu uočeni ostaci zidane arhitekture i slojevi s keramičkim nalazima iz antičkog razdoblja. Kako bi se spriječila daljnja devastacija i kako bi se utvrdilo o čemu se točno radi, odobrena su istraživanja najprije na oko 100 četvornih metara, a zatim je obuhvat proširen. Na kraju su zaštitna arheološka istraživanja provedena na oko 400 četvornih metara.
Radovi su, zbog ograničenja prostora, imovinsko-pravnih odnosa te činjenice da se nalazište nalazi uz prometne i infrastrukturne koridore, bili logistički zahtjevni. Dio trase infrastrukture morao je biti preusmjeren kako bi se ostaci sačuvali, a završni građevinski zahvati izvedeni su uz preinake projekta i stalni arheološki nadzor. Istraživanja su završena krajem srpnja 2011., nakon dokumentiranja, primarne zaštite nepokretnih nalaza i zatrpavanja.
Što je pronađeno: zidovi, apsida i “voda” u prostoru
Najvažniji nalaz je dio građevinskog sklopa antičke rustične vile – gospodarsko-ladanjskog objekta priobalnog tipa. Sačuvani su zidovi i temelji zidova, sustavi kanala, podnice i tragovi podova, koji ukazuju na kompleks s većim brojem prostorija. Budući da se zidovi nastavljaju izvan istraženog gabarita, jasno je da je otkriven samo dio većeg sklopa, osobito prema sjeveru i zapadu.
U južnom dijelu kompleksa arheolozi su definirali nekoliko prostorija, među kojima se ističe velika središnja prostorija gotovo pravilnog četvrtastog tlocrta, površine oko 53 četvorna metra. Uz nju je pronađena apsidalna prostorija, površine oko 21 četvorni metar, s djelomično sačuvanom podnicom od hidraulične žbuke – materijala koji se u rimskoj arhitekturi koristi za vodonepropusne površine, osobito u prostorima povezanima s vodom. Sjeverno od apsidalne prostorije zabilježena je još jedna četvrtasta prostorija.
Zidovi u istočnom dijelu građeni su od lomljenog kamena u tehnici opus incertum, s pravilnije složenim vanjskim licima i ispunom od sitnijeg kamena i žbuke. U jednoj prostoriji zabilježena je kasnija pregradnja suhozidnom tehnikom, što upućuje na promjene funkcije ili prilagodbe prostora u kasnijim fazama života vile.
Zapadnije su pronađene manje prostorije, dio kojih je devastiran izgradnjom kolektora u drugoj polovini 20. stoljeća. Ipak, i tu se pojavljuju elementi koji sugeriraju rad s vodom: tragovi hidraulične žbuke, zidana struktura unutar jedne prostorije te cjevasta šuplja opeka (tubul) ugrađena u zid, koja funkcionalno povezuje prostorije. Tubuli su poznati kao elementi sustava grijanja i cirkulacije toplog zraka u rimskim kupalištima, ali se u ovakvim kontekstima promatraju i šire, kroz ukupnu sliku instalacija i namjene prostorija.
Sjevernije od glavnog sklopa otkriven je sustav kanala omeđen kamenjem, s dnom izvedenim od polegnutih krovnih crijepova (imbrices) poveznih žbukom. Kanal se pružao prema zapadu i račvao prema jugu. U blizini su zabilježeni i iznimno dobro sačuvani zidovi građeni od pravilno obrađenog kamena bez vezivnog sredstva, ukopani u geološki sloj “tupine”, zbog čega su ostali očuvani do znatne dubine.
Sve zajedno – hidraulična žbuka, kanali, elementi poput tubula i raspored prostorija – navelo je istraživače na pretpostavku da je riječ o dijelu kompleksa koji je primarno imao termalnu namjenu, odnosno da su barem neke prostorije služile kao skromniji “kupališni” segment u okviru većeg gospodarsko-obiteljskog sklopa. U rimskim vilama, osobito onima s ambicijom komfora i statusa, terme nisu bile rijetkost. Ipak, autori istraživanja upozoravaju da odvodne i akumulacijske karakteristike mogu upućivati i na gospodarske procese koji traže vodu – od prerade do mlinica – osobito uz obližnji potok i konfiguraciju terena.
Grobovi i stela: tragovi nekropole
Osim arhitekture, pronađeni su i pojedinačni grobovi, što otvara važan sloj priče: uz vilu je vjerojatno postojala nekropola. U geološkom sloju pronađena su dva oštećena groba u amforama, orijentirana istok–zapad, bez grobnih priloga. Takav način ukopa najčešće se povezuje s pokojnicima skromnijeg imovinskog statusa, pri čemu se, ovisno o potrebi, koristila jedna ili više amfora.
Među nalazima se ističe i nadgrobna stela s oštećenim dijelom natpisa. Prema preliminarnom čitanju, natpis govori da je žena podigla spomenik nećakinji koja je živjela deset godina. Zanimljivo je da natpis ima greške i odlike vulgarnog latiniteta, što ga čini vrijednim ne samo kao “spomenik”, nego i kao dokument jezika svakodnevice. Po tipu spomenika i sadržaju natpisa, stela se okvirno datira u 3. ili 4. stoljeće.
Nalazi grobova i stele uklapaju se u širi obrazac rimskih ruralnih kompleksa, uz koje često nastaju groblja uz prometne pravce. U istraživanju se spominju i pretpostavke o komunikaciji koja je povezivala Salonu s prostorom splitskog poluotoka, a nalazi stele u širem području upućuju da je taj prostor bio dobro umrežen cestama i putovima.
Predmeti koji pričaju vrijeme: novac, nakit, staklo, amfore, pečati
Za novinarsku priču možda je najzanimljivije ono što se može zamisliti u ruci: pokretni nalazi. S lokaliteta je prikupljena znatna količina predmeta različitih materijala i funkcija. Posebno se ističe velika količina metalnih nalaza, među kojima dominira novac. Ukupno je evidentirano mnogo kovanica, s rasponom datacije od 2. stoljeća prije Krista do 6. stoljeća poslije Krista, pri čemu su najbrojniji primjerci kasnoantičkog novca iz 4. i 5. stoljeća. Upravo taj “novčani profil” pomaže razumjeti kada je kompleks bio najintenzivnije korišten i kada se u njemu najviše živjelo i radilo.
Pronađeni su i komadi nakita te predmeti osobne uporabe: dvije geme (jedna s prikazom božice Dijane, druga od staklene paste s pojednostavljenim prikazom čovjeka i životinje), ulomci narukvica od staklene paste, brončana narukvica sa stiliziranom zmijskom glavom, perlice, prsten-ključ, ukosnice, fibula tipa aucissa, razne applique i sitni brončani elementi. Neki od tih nalaza upućuju na duže razdoblje uporabe, ali se pojedini tipovi mogu prilično dobro vremenski “uhvatiti”, osobito kada se usporede s nalazima iz Salone i drugih dalmatinskih lokaliteta.
Stakleni nalazi ukazuju na kasnoantički asortiman: ulomci posuđa tankih stijenki, moguće svjetiljke s više ručki, boce, drške, čaše na nozi. Dio stakla povezuje se sa širim mediteranskim krugom proizvodnje i trgovine. Keramički nalazi su brojni i uglavnom kasnoantički, uz velik udio transportne keramike – amfora istočnomediteranske i sjevernoafričke proizvodnje, što sugerira da je lokalitet bio uključen u trgovačke tokove kasne antike.
Posebno su zanimljive tegule s pečatima radionica. Veći broj pečata upućuje na sjevernojadranske radionice, uključujući poznate marke, a jedan pečat povezuje se s vojnim kontekstom Burnuma i IV. legijom Flavia Felix. Takvi nalazi obično govore o snažnoj građevinskoj aktivnosti i o dostupnosti standardiziranog građevinskog materijala, osobito u 1. stoljeću, kada se pretpostavlja početak gradnje kompleksa.
Šira slika: salonitanski ager i “mreža vila” oko Splita
Dujmovača se ne smije promatrati kao izolirana točka. Rimski način organizacije prostora, mjerenja i podjele zemljišta (centurijacija) ostavio je tragove u pejzažu splitskog poluotoka i šire. Na području između Salone i današnjeg Splita, kao i u Kaštelima, evidentirani su brojni lokaliteti rustičnih vila i pratećih nekropola, iako je stupanj istraženosti neujednačen. U tekstu se navode razna mjesta na kojima su pronađeni tragovi sličnih objekata – od područja splitskog poluotoka do šire okolice – što potvrđuje da je rimsko “gospodarsko zaleđe” bilo gusto ispunjeno imanjima, radnim prostorima, manjim naseljima i grobljima uz putove.
Za Dujmovaču je ključno to da nalazi pokazuju dug kontinuitet i prilagodljivost. Kompleks je, prema zaključcima istraživanja, nastao nakon sredine 1. stoljeća, funkcionirao do početka 5. stoljeća, a pojedine pregradnje i novac iz 6. stoljeća upućuju da se barem dio prostora koristio i kasnije, uz promjenu namjene. Takve promjene su tipične za kasnu antiku: pad pojedinih funkcija, prilagodba skromnijim potrebama, pregradnje suhozidom, postupno gašenje nekih dijelova sklopa i život u “preostalim” prostorijama.
Što je danas s lokalitetom?
Nakon završetka zaštitnih istraživanja, nepokretni nalazi su dokumentirani, zaštićeni i zatrpani. To je u ovakvim situacijama često jedini realan kompromis između očuvanja i nastavka gradnje, osobito kada je lokalitet unutar aktivne urbane zone. Ipak, važan rezultat istraživanja jest to da je širi prostor, dotad zapušten i dijelom devastiran, dobio potvrđenu kulturno-povijesnu vrijednost i status nepokretnog kulturnog dobra, čime je Dujmovača dodatno učvrstila svoje mjesto u arheološkoj karti Splita.
U Muzeju grada Splita dio nalaza je i prezentiran kroz izložbu, što pokazuje da ova priča nije ostala samo u stručnim izvješćima i tablama s inventarnim brojevima. Dujmovača je, ukratko, podsjetnik da se rimska Salona nije završavala na bedemima, nego da je njezin stvarni život bio razasut po poljima, vodama, putovima i vilama – upravo ondje gdje danas prolazimo automobilom, kupujemo u trgovačkim centrima ili se vozimo prema Mostinama.
