Predložene izmjene, odnosno tri nova zakona – koji obuhvaćaju prostorno uređenje, gradnju i energetsku učinkovitost u zgradarstvu – izazvala su gotovo neviđeno jedinstvenu reakciju praktički svekolike javnosti! Toliko su negativnih reakcija izazvali “Bačićevi zakoni” (po potpredsjedniku Vlade RH i ministru prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Branku Bačiću), toliko je bilo rasprave u javnosti o mnogobrojnim dvojbenim zakonskim odredbama da je ipak dio njih i povučen tijekom ove “javne oluje”. A da nešto stvarno nije u redu s prijedlozima zakona, prvenstveno onom o prostornom uređenju, jasno je i površnom promatraču: ujedinio je ministar Bačić sve arhitekte i njihovu Komoru, građevince, ali i HAZU, hrvatske akademike koji se u prosjeku javljaju svako desetak godina, ne prije!
Vjerojatno posebno zazire upravo od te institucije (s Trga Nikole Šubića Zrinskog neki dan je stiglo otvoreno pismo u kojem, između otvorenih i brojnih kritika, HAZU traži odgodu donošenja novog zakona) jer je s njima dogovoren konstruktivan razgovor u utorak, dakle danas, u prostorijama ministarstva... A u međuvremenu mi smo pokušali “razotputiti” što se zapravo krije iza prijedloga zakona te što točno ima protiv naša struka, urbanisti. Za mišljenje smo pitali dugogodišnju predsjednicu DAS-a (Društva arhitekata Splita) Dašu Gazde. Evo što nam je ona kazala u jednom kraćem intervjuu, jer za dulji bi bilo potrebno puno više mjesta.
Uglavnom, odgoda donošenja zakona dok se ne uskladi sa strukom jedino je prihvatljivo rješenje; u tih recimo godinu dana ništa se neće dramatično dogoditi (zbog odgode), a puno toga se može dobiti izbjegavanjem katastrofalnih grešaka koje bi postale zakonsko rješenje!
Struka nije konzultirana, zakon pisan bez sudjelovanja urbanista i arhitekata
“'Ajmo krenuti od početka: je li ministar konzultirao struku pri izradi prijedloga Zakona o prostornom uređenju? Jer po reakcijama, čini se da nije...
Napravljeno je neko radno tijelo prije godinu i pol/dvije u kojem je, koliko znam, bila HKA, no to radno tijelo nije raspravljalo o tome kako zakon treba izgledati, već im je pokazan skoro gotov zakon. Da se struka konzultirala kako treba, vjerujem da zakon ne bi izgledao ni blizu ovako. Jer ovaj koji ide u Sabor, moja struka nije pisala.”
Kaos s planovima, pravni vakuum i nelogičnosti u provedbi
“U roku od pet godina bi se trebali ukinuti svi postojeći planovi (?!), a onda donijeti 3.500 novih planova u cijeloj RH. Kako to misle izvesti, ako ništa drugo – nedostaje arhitekata za provedbu takvog plana, da ne govorimo o brojnim drugim problemima? Spominjete i pravni vakuum koji će nastati između ukidanja jednih i usvajanja novih planova...
Od nekidan je taj rok sedam godina, što nije puno bolje. Problem je što se u tom slučaju može, lako, dogoditi da neki grad/općina ostane bez plana. Recimo, Splitu GUP i PPUG budu stavljeni van snage, a novi odnosno GUP i PPUG nove generacije nisu doneseni. Po čemu ćemo graditi u Splitu – po županijskom planu? Kad kažem da su odredbe netestirane, mislim i na zdrav razum, ne samo na provedbu.”
Mogućnost zaobilaženja planova, sporne odredbe i “golf rupe”
“Jedna od glavnih promjena u prijedlogu zakona je da država, odnosno ‘javni investitor’, praktički može zaobići sve planove i namjenu terena, sve kako bi prema ministru Bačiću što lakše i brže gradili stanove za priuštivo stanovanje. No u takve zahvate od državnog značaja ulaze i neki neobični projekti?
U postojećim građevinskim područjima lokacija koje su kandidat za priuštivo stanovanje ima dovoljno neizgrađenog PLANIRANOG područja u prostornim planovima. Ta činjenica je bitna jer znači da postoje dovoljne površine područja stambene namjene koje još nisu izgrađene. Ne treba nam ovakav bajpas u prostorima gdje stambena namjena nije planirana, a kamoli van građevinskog područja.
Slušamo danima kako će se ‘ubrzati procedura’, što zvuči kao da je sad usporena nečijom krivicom – tko je uspostavio takav sustav donošenja plana, znam da ja nisam. Nekad je potrebno vrijeme da se strateški sagleda prostor; najbrže rješenje nije uvijek najjednostavnije, a pogotovo nije najispravnije. Graditi brže-bolje pošto-poto ima smisla valjda jedino iza nekog golemog udesa, a i tad npr. iza rata, su se donosili planovi prvo. Jednostavni, ali su se donosili.
Građevine državnog značaja trebaju biti i jesu u svom kolosijeku gradnje i one se, ako treba, mogu planirati izvan građevinskog područja. To nitko ne spori. Sporimo da je među takve zahvate prije 10-ak godina ‘uletila’ gradnja golf igrališta s 18 i više rupa ili površine veće od 40 ha, s ili bez smještajnih kapaciteta. Kako je ovo državni značaj, odnosno što je strateško u gradnji golf igrališta koja su, uz sve greenwashing gluposti, i zona bez prava javnosti? Također treba naglasiti da je od 2018. na snazi i Zakon o strateškim investicijskim projektima Republike Hrvatske, gdje se isto pronalaze rupe za upitne prostorne eskapade.”
Prometni standardi, masovna izgradnja i pravne nedoumice
“Zgrade s povoljnim stanovima bi se dakle mogle raditi svugdje, ali jesu li prijedlogom zakona riješeni problemi koje gledamo svakodnevno, poput masovne izgradnje kuća na Žnjanu i Duilovu, luksuznih objekata sa skupim kvadratima, čitavih naselja kroz koje vode oputine jer je to dovoljno za izdavanje dokumentacije?
U prijedlogu zakona od 4. prosinca 2025., odnosno od prije tjedan dana (dakle nije ovakva u ranijem prijedlogu), izmijenila se definicija prometne površine koja sada kaže da je ‘prometna površina – površina javne namjene, a ako je to u skladu s prostornim planom, i površina u vlasništvu vlasnika građevne čestice ili površina na kojoj je osnovano pravo služnosti prolaza u svrhu pristupa do građevne čestice’. Definicija je u prvom prijedlogu glasila drugačije, te sugestije na e-savjetovanju nisu bile prihvaćene. Ovo je korak u dobrom smjeru, no ovisi o provedbi.
Također, pitanje je kako je moguće da je ovoliko izmijenjen prijedlog zakona (u dijelovima su odredbe mijenjane nakon e-savjetovanja iako su tamo bile odbijene identične predložene izmjene) uopće legalno puštati u proceduru bez ponovljenog e-savjetovanja?”
Opasnost za lokalne planove, potencijalnu devastaciju i Marjan
“Postoji li opasnost da ovakvim prijedlogom zakona neki budući privatni investitori ‘ubace’ svoje projekte i na neki način betoniziraju krajolik mimo planova i volje lokalne zajednice?
Gdje ima volje ima i načina je krilatica ovog prijedloga. Šalim se – nažalost ima. Preko npr. urbanističkih projekata koje donosi i Vlada, preko strateških investicijskih projekata koji mogu biti privatni ili javni ili javno-privatni, mi već predviđamo razgranate prečice koje su tu samo da ubrzaju gradnju, pod svaku cijenu, čak i kada lokalno stanovništvo kroz gradska ili općinska vijeća izglasalo prostorne planove ili strategije razvoja koji imaju drugi smjer. Prostorno planiranje, ma što ministar mislio, nije ubrzavanje gradnje.
Što znače izmjene zakona za Marjan ili obalno područje Splita (pa i svih primorskih gradova), postoji li opasnost da se i u park-šumi krene/nastavi s gradnjom ‘tradicijskih naseobina’?
Marjan ima trostruku zaštitu i treba početi provoditi i postojeće zakone. Poseban problem su zone uz obalu (pa i Marjana) kojima grad ne upravlja i na kojima se može nekom zlom srećom (jer strateškog promišljanja u smislu plana državnog razvoja još nema) dogoditi prostorna devastacija. S druge strane postoje obalna područja koja su u zoni park-šume, koja imaju konzervatorsku zaštitu, koja su pomorsko dobro i regulirana su GUP-om. Trik pitanje je – kako se planira taj prostor, odnosno čiji zakon je jači.
Što se tiče tradicijskih naseobina i zloglasnog pokušaja našeg Ministarstva da ilegalne građevine (znači izgrađene nakon 1968.) proglasi tradicijskima – nadam se da se to isto Ministarstvo neće više tako sramotiti. Mi smo tu ako pokušaju.”
Problemi zakona o gradnji i pitanje malih investitora
“Koliko bi zapravo novi zakon olakšao gradnju malim investitorima, ljudima koji bi gradili obiteljske kuće ili renovirali stare, za stanovanje?
Zakon o gradnji je isto loš, ali manje loš od zakona o prostornom uređenju pa nikako ne dođe na red. Novina su manje složene zgrade (zgrade stambene namjene koja se sastoji od najviše dva stana čija građevinska (bruto) površina ne prelazi 400 m² i zgrada poljoprivredne namjene čija građevinska (bruto) površina ne prelazi 600 m²) koja će građevinsku dozvolu dobiti preko idejnog projekta – koji je manje zahtjevan. No na gradilištu se opet traži glavni projekt, ali izvedbeni jedino za ovu kategoriju nije obavezan. Nisam suglasna s ovom definicijom za manje zahtjevnu zgradu jer složenost je ovdje poprilično banalizirana – na primjer – ako imamo statički zahtjevnu zgradu koja mora imati reviziju statike, ali je do 400 m² – po ovome upada u kategoriju.
Mislim da se za 95 % građevina dozvola može ishoditi na temelju idejnog projekta, te bi izvedbeni trebao biti obvezan za sve. Glavni projekt, ako radimo kako treba, služi samo upravi; po njemu se ne gradi – gradi se po izvedbenom (kako mu ime kaže) projektu.”
Upitna zakonitost postupka zbog velikog broja naknadnih izmjena
“Posljednja stvar koju ste nam spomenuli: toliko je izmjena doživio postojeći prijedlog zakona da je zapravo postao sasvim drugi dokument koji bi trebao ići na novo savjetovanje s javnošću, da je upitna legalnost ako se ovakav usvoji...
Tako je, posebno me brine žurba oko ovoga, jer je po svemu sudeći posljednji prijedlog poprilično drugačiji od onog koji je obrađen primjedbama s eSavjetovanja. Primjerice, urbana komasacija (članak 138.) je dosta drugačija. Nadam se da će se sagledati taj aspekt.”
