[I], umori se čovjek od svega, od razočarenja, od boli, od balansiranja između tri posla. Padneš, ali i ustaneš. To je nekakva prirodna jačina, snaga uma koji ti ne da da posustaneš. Pa, imam razloga za borbu. Ne želim da moja djeca imaju život kakav sam ja imala, i sve radim da im pomognem. Oni su moj život, moje svjetlo, moja su snaga, oni su mi doslovno sve. A baš sam u posljednje vrijeme bila u nekom čudnom padu, ali sam gurala samu sebe. Naučila sam na to. Izvuci zadnji atom snage, i iskoristi ga za osmijeh, iako u tebi sve plače. Lako je kad se umori tijelo, ali kad se umori duša? Kako nju odmoriti? Kako se izdići iznad svega, i juriti naprijed? Sjetila sam se rečenice koju često ponavljam: ''Ne plači nad malim problemima, da te Bog ne bi liječio sa velikima!''
Upravo sam se sinoć uvjerila da nisam trebala plakati nad malim problemima. Jednim potezom, sudbina ih je učinila potpuno beznačajnim. Dan je bio kao i svi prethodni. Cijelo mi je jutro prošlo u letanju, nosanju paketa i porculana, a onda sam otišla na posao. Zazvoni mi telefon, i vidim da me zove moja Ivana. Ništa neuobičajeno. Kad sam se javila, kaže ona meni: ''Mama, vrijedi li još ona ponuda za auto? Upravo sam imala prometnu, sve je u redu. Ja i djeca smo dobro, ali auto nije.''
"Odsjekle su mi se noge"
Ma, k vragu i auto, k vragu sve materijalno. Koga briga za njega. Naručeno je novo, kad stigne, neka ga uzme. Oni su dobro, to je sve što mi je bilo na umu. Tek kasnije, kad mi je rekla sve, odsjekle su mi se noge, srce me je zamalo izdalo. Bila je u autu s djecom, iza nje je vozio susjed. Sa sporedne ceste izlazi automobil, i direktno na nju. Od siline udara, auto je došlo do ruba provalije. Pola ga je bilo na cesti, pola je visjelo. Rekla mi je kako je osjećala kako se auto ljulja. Bože, u autu ona i dvoje djece. Pokušava objasniti susjedu i momku da joj izvade djecu iz automobila, jer, što ako je ona balans koji drži auto da ne padne. Strašni su to trenutci kada MAJKA, bez dileme odluči tko treba živjeti. Oni! Tu se ne razmišlja, tu odlučuje srce, i zato je riječ ''MAJKA'' toliko sveta. Samo sam rekla: ''Bože, hvala Ti.''
Tek kad mi je bivši rekao da je jedan centimetar bio dovoljan da se dogodi tragedija, osjetila sam kako se raspadam. Jedan centimetar? Kad netko kaže da je mali, nije, nije u situacijama poput ove u kojoj taj jedan centimetar dijeli moju obitelji od invaliditeta ili smrti. Nemjerljiv je taj centimetar, pokazao je svoju veličinu. Centimetar i trenutak sve mogu promijeniti. O, znam ja to itekako.
Ako se ičega bojim, bojim se da ne doživim sudbinu svojih roditelja koju su pokopali dva sina, dva mlada bića koja su tek trebala krenuti u život. Bogu hvala, to se nije dogodilo. Oni su dobro, oni su dobro, ponavljam sebi, ali sam i dalje u šoku, užasnuta onim što je moglo biti. Sve ja mogu preživjeti, ali ne i da se mojoj djeci i unucima nešto dogodi. To ne bih mogla, znam da ne bih. Gazio me je život kao što se žohar gazi, davao mi je iskušenja pred kojima bi mnogi pokleknuli, ali ja nisam. Uvijek sam imala, i imam snage za ići dalje. I što god da mi Bog da, podnijet ću, ali ga svaki dan molim da mi čuva obitelj. To je sve što tražim, a tražim sve. Danas sam u šoku. Sve je prošlo, sretna sam, zahvalna, ali… Pokušavam se pribrati. Nije to tako jednostavno. Osjećam posljedice šoka.
"Volite, jer nikada ne znate..."
Sve je u redu…To je jedino važno. I moram vam priznati, svi oni problemi od prije, netragom su nestali. Pokazao mi je Bog što je uistinu važno. Auto će se otplatiti, posao će se odradit, a ja sam sretna jer mogu zagrliti svoje najmilije. A tako malo je nedostajalo… Ne želim ni misliti na to.
Dragi moji, volite, jer nikada ne znate kada nekog posljednji put vidite. Čovjek ima svoje planove, a Bog se na njih samo smije. Što god da se dogodi, trebamo biti jaki.
Sjećam se, kad mi je poginuo brat Ljubo, svi su govorili: ''Daj Bože da na tome stane.'' Bila sam ljuta tada. Zar može gora tragedija od one koja se dogodila? Da, može. Uvjerila sam se kad mi je, niti godinu i pol kasnije, brat Jakov poginuo. Tek sam tada shvatila smisao te rečenice. A ja ću reći: Hvala Ti Bože što si ih čuvao! Hvala Ti što ću i dalje grliti svoju djecu i unučad. Ostalo, ništa nije važno.
Život je to, ali doslovno. Lijep, ali nepredvidljiv.
Da mogu vratiti vrijeme, iskoristila bih ga da volim više, grlim čvršće, iskoristila bih vrijeme na sasvim drugačiji način. Ali… neka ovo bude prilika da se promijenim, jer imam koga voljeti i grliti, a to je najvažnije. Hvala Bogu i tom jednom centimetru koji je odlučio da sve bude savršeno.
Volim Vas
