Nagradu grada Splita za životno djelo dobio je Ante Jelaska kao istaknuti redatelj. Jelaska je jedan od najpoznatijih živućih splitskih antifašista. Uz Jelasku, Grad je ovu nagradu posthumno dodijelio Zvonimiru Puljiću i Vjekoslavu Ivaniševiću.

U nastavku u cijelosti prenosimo Jelaskinu zahvalu u ime svih nagrađenih:

Dozvolite mi da se u ime svih nagrađenih najtoplije zahvalim Komisiji za dodjelu javnih priznanja splitskog Gradskog vijeća i samom Vijeću koje je donijelo odluku, ne skrivajući zadovoljstvo što su rezultati naših zalaganja, naši zanosi i predanost različitim poslovima, priznati od Grada koji se ne odriče vrijednih ljudi. Štoviše i onih koji više nisu među nama, a ostavili su vidnog traga u osmišljavanju identiteta Splita.

Ja sam pred vratima na kojima piše IZLAZ i ka šjora Jovana iz Akvarela ponavljam „evo još ovo nikoliko dan“, a sjećam se naučili su me doma u teškim vremenima kada sam poslije Drugog svjetskog rata ulazio u teatar, koji nije nudio velike perspektive i materijalne probitke, da moram biti strpljiv, vridan, tih i volit ljude. Imam osjećaj da su takvi bili i rano preminuli inženjer Zvone Puljić i arhitekta Vjeko Ivanišević, često viđeni u ovoj dvorani.
Zahvalan sam teatru što mi je pružio šansu sudjelovati u čaroliji koja je postala moja nikad prekinuta opsesija. A moj je put ovdje počinjao i ovdje će završiti. Život je pun krika i bijesa, kako kaže Shakespeare, a na kraju ne znači ništa…..Utjehu sam tražio ne u fragmentima teatra koji juri za novcem, slavom ili politikom već teatrom koji istražuje, koji okuplja kojemu se vjeruje, koji je stvaran i koji najavljuje promjene. U toj areni, kako kaže Krleža, kulturne su poruke su i idejno tendenciozne, jer se čovjek obraća čovjeku, njome se prenose ideali. To nije problem apartnih sudionika već i onog našeg malog čovjeka i teatra koji se bavi njihovim „čakavskim“ svijetom, ambijentima zdravog smijeha i vedre samospoznaje u kojoj ljudi vide sebe, svoje mane, simpatije, što jača koheziju nacije i naš identitet.
Valja nam se zapitati zašto je kultura u stvarnosti marginalizirana, zašto je postala sinonimom zabave i estradizacije, zašto je naša politika u kulturi često improvizatorska i podređena komercijalizaciji, a stalno govorimo kako je to baš, naravno uz sport, naš glavni brend.
Na kraju, ponukan jednim osvrtom velikog Marka Twaina i ja mogu kazati da vremena nema, da je život prekratak za svađe, isprike, pozivanja na red….Vremena ima jedino za LJUBAV, a i za nju tek poneki trenutak….
Nagrada za životno djelo meni nagrada je svim umjetnicima u teatru kojih više nema i koje nosim u mom srcu, naš život i nije drugo do ljubav i suza sjaja koja je zaspala pod zvijezdama.
Hvala vam i na dobro vam došla Sudamja!

 



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime