Piše: Nikola Barbarić – Klaun Spartanko Smotanko
Svi ćemo se složiti da su poslovi odgojitelja i učitelja u našem društvu potplaćeni i podcijenjeni. No rijetko tko spominje da se slična stvar događa i s pozivom animatora. Nažalost, animatorski posao često je sveden na živčano „čuvanje“ djece – iako bi trebao biti puno više od toga. Da biste radili s djecom u vrtiću ili školi, morate završiti zahtjevnu srednju školu, položiti težak prijemni i proći godine studija. A da biste u Hrvatskoj postali animator? Čini se da vam ne treba – ništa. Dovoljno je da se prijavite. Ako ste pristojni i uredno obučeni – upadate. Konkurencije gotovo da i nema.
Redovito obilazim rođendaonice i moram reći – čast iznimkama – ali rijetko gdje vidim strast i posvećenost. Animatori često odrade rođendan bez osmijeha, bez pjesme, bez iskrenog kontakta s djecom. Ne pjevaju više ni „Sretan rođendan“ – samo puste YouTube i odu rezati tortu. Spašavaju ih moderno uređeni prostori na frekventnim lokacijama, a roditelji uglavnom ne vide razliku – djeca su se zabavila i to je to.
Ipak, prava toplina i srce često se kriju u malim kvartovskim rođendaonicama. Tamo se bori za svaki rođendan. Vlasnici pokušavaju platiti najam, isplatiti studente, uvesti nešto novo u program – samo da ostanu „u igri“. Tamo vidim više duše nego u luksuznim igraonicama koje su zaboravile zašto postoje.
Kako se zapravo postaje animator? Studiraš ekonomiju, pravo ili menadžment, vidiš da je satnica bolja nego na klasičnim studentskim poslovima i kažeš – hajde, moglo bi biti zabavno raditi s djecom. I tako počinje tvoja "karijera" animatora. Bez edukacije. Bez potvrde o nekažnjavanju. Bez razumijevanja dječjeg razvoja. Dobiješ mobitel, pokažu ti kako ga spojiti na zvučnik, kako povući konop za piñatu, kada se igra ledena baba, glazbeni kipovi, limbo, kada se reže torta i kad se daje pizza. Dva dana sjediš uz starije kolege, treći dan već vodiš rođendan. I ti si – animator.
A onda te sustigne realnost: velike grupe, male grupe, različite dobi, djeca s posebnim potrebama, roditelji s visokim očekivanjima i neočekivane situacije koje te stresiraju jer za njih nisi pripremljen.
Sve više vlasnika malih igraonica gubi motivaciju. Njihovi animatori nemaju volje, jer nitko u tom sustavu ne ulaže u znanje ni podršku. Sve više igraonica prodaje opremu i ljudi se vraćaju svojim strukama. Preživljavaju oni u velikim centrima, franšize s jakim marketingom. Ali nestaje ono zbog čega je sve počelo – dječja sreća, igra, radost.
Zato je od iznimne važnosti da svatko tko želi raditi kao animator shvati taj posao ozbiljno. Djeca zaslužuju animatore koji su prisutni, educirani i iskreno zainteresirani za njihov osmijeh. Vrijeme je da svi zajedno dignemo ljestvicu. Da vlasnici igraonica prepoznaju krizu kao znak za promjenu. Da se edukacije uvedu kao standard. I da napokon prestanemo ovaj prekrasan posao zvati „čuvanjem djece“ – jer on to nikad nije bio.
Animatorski posao može biti poziv, a ne privremeni posao. Može biti ispunjenje, a ne stres. Može biti prostor rasta – ako mu damo šansu. I, uz rad na sebi, može postati i ozbiljan izvor prihoda. Zato ako već radiš kao animator – educiraj se, razvijaj se, budi bolji. Ako si vlasnik igraonice – ulaži u svoje ljude. Ako tek razmišljaš o ovom poslu – znaj da djeca zaslužuju tvoje najbolje.
Jer svaki osmijeh ostaje zauvijek
Možda nećeš upamtiti svako dijete koje si animirao, ali zato će se mnoga djeca sjećati tebe. Ne po rekvizitima, ni po igrama, već po tome kako su se osjećala dok si bio uz njih.
Djeca itekako osjete tko je tu iz obveze, a tko s iskrenim interesom. Nije poanta u savršenoj izvedbi, već u pristupu. U tome jesi li prisutan, jesi li ih saslušao, jesi li im dao osjećaj da vrijede.
Osmijeh animatora nije ukras – on je signal sigurnosti, bliskosti i igre. I ne mora biti cijelo vrijeme na licu, ali mora biti stvaran kad je prisutan. U ovom poslu, upravo male stvari čine veliku razliku.
Zato, ako radiš kao animator – razvijaj svoje vještine, ulaži u sebe i svoj pristup. Jer ono što djeca odnesu s rođendana nije samo balon ili slika – nego osjećaj da su bila važna i viđena.
A to se pamti – i to traje.
