[R]adim s ljudima. Kad ste neprestano u komunikaciji s njima, vidite i osjetite ono što netko je. Treba samo promatrati izraz lica, one male znakove koji odaju raskoš dobra, ali i zla u njima. Službeno smo skinuli maske, a neslužbeno, nikada ih više nije bilo. Ljudi hodaju s maskama na licu, onima za koje oni misle da su nevidljive, a i te kako se vide. Samo pogledajte čovjeku u oči, i vidjet ćete u njima sve ono što netko nastoji skriti. Oči ne lažu, one su ogledalo duše. Ne laže ni zamrznuto lice koje je skoro zaboravilo što je osmijeh, ili se netko mehanički nasmiješi osmijehom koji i ne dopire do očiju. Nikada nije vladalo više nepovjerenja. S obzirom na laži, manipulacije i na zlo u nekim ljudima, nije ni čudo što se ne vjeruje nikome.
Ako vas izigraju jednom, dva puta, ili tko zna koliko, onda ćete se povući. Poučeni iskustvom, nećete dobrovoljno biti meta nečijem eksperimentu. A eksperimentiraju ljudi, pokazuju sve siromaštvo svoje duše, bezobzirnost kojoj je ljestvica podignuta do nebesa. Ne, nije istina da će povrijeđeni ljudi povrijediti nekog drugog. Neće, to vam garantiram. Onaj tko je upoznao bol, zna i suosjećati. Ako ne može učiniti dobro, povući će se, jer zna što je patnja. Ne rađamo se zli, ali se neki rode sa sjemenom zla koje se zalijeva dok ne poprimi monstruozne razmjere.
Paničan strah
Žao mi je tih ljudi. Žao mi je što ne znaju što je dobrota i suosjećanje. Žao mi je što kapacitet mozga upotrebljavaju da bi naštetili nekom, a ne da bi doprinijeli svom osobnom rastu. Ne znam što dobiju ako nekog povrijede? Rast ega? Postaju li veliki u svojim očima? Nekad su kauboji na divljem zapadu radili crtice na drški pištolja za svakog koga su smaknuli, a što oni rade? Gdje oni rezbare kad nekome zgaze dušu? Mislim da je duševna smrt gora od fizičke. Ljudi se otuđe, i ne vjeruju nikome. Ponekad ne vjeruju ni sebi samima. Izoliraju se, i nastoje kroz život ići s oklopom zbog straha da ih opet ne povrijedi. Skrivaju se iza grubosti, to je njihovo obrambeno oružje. Ne dozvoljavaju nikome da im se približi, a zašto? Da ne postanu opet žrtve. Taj paničan strah dominira njima. Kad bi nekom dozvolili da zagrebe ispod površine, vidjeli bi svu plahost ranjene duše. A kako vjerovati nekom u današnjem svijetu gdje ljudi sami sebe stavljaju na pijedestal, misleći da svijet postoji samo zbog njih. Kako vjerovati kad većina ljudi misli da im je sve dozvoljeno? A nije. Naplati sudbina sve na kraju. Kod nje je matematika precizna. Ne vara ona, nije poput ljudi.
Kad god sam nekom vjerovala, požalila sam. Ali, neka, ne žalim ni za čim. Ljudi nam daju lekcije, i pripremaju za nešto veće. Moja savjest je mirna, mirno spavam. Imam ljude kojima mogu vjerovati, i ljude koji nikada neće dobiti ni zrnce mojeg povjerenja. Osobnim porazima stječemo iskustvo, a iskustvo je skup učitelj. Ipak, ne idem s maskom na licu, nego se na mom licu vidi moja duša, osmijeh, vidi se da likujem zbog pobjede nad svojim slabostima. A čovjeku je najteže pobijediti svoje slabosti. Tko nije probao, i ne zna o čemu govorim. Kad ti je um jači od srca, nitko ti ništa ne može. Slamali su me, ali me slomili nisu, izišla sam jača. Odmaknem se i promatram sve ništavilo nečije osobnosti. Zahvalim Bogu što nisam poput njih, i idem dalje. Nitko nas ne može slomiti ako smo dovoljno mentalno jaki, i dovoljno pametni da vidimo stvarnost onakvom kakva ona je.
Mrvice nisu opcija
Dragi moji, za nikoga nismo vezani pupčanom vrpcom. Ako u bilo kakvom odnosu ne dobijete što dajete, idite. Vaga mora imati balans, ili idete u svoju propast. Kad nekome date šansu za popravak, a taj netko misli da ste budala i da ništa ne kužite, dignite sidro. Materijalno dobij koliko daješ, emocionalno, psihički i fizički, jer, mrvice nisu opcija, one se daju pticama, a ne ljudima.
Koliko god ljudi nosili maski, dođe vrijeme da one spadnu. Misao da su vješti u skrivanju onog što oni jesu, pada im u vodu. Svatko na kraju otkrije ono što doista jeste, bez iznimke. Ali to nam ne bi trebala biti prepreka da ne vjerujemo u dobro u ljudima, jer njega svakako ima više. Svatko da ono što ima, a neki nemaju ništa osim laskavih riječi.
Eh, da, pozdrav svim mojim dragim ljudima u dijaspori koji čitaju moje kolumne, poseban naglasak na ljude u Münchenu.
