Svi oni koji prate rad akad. Radoslava Katičića i rado čitaju njegove knjige znali su da je nedavno završio i objavio novu, Naša stara vjera. Ta iščekivana knjiga, koje je drugo poglavlje bilo u Hrvatskoj reviji (tromjesečnik Matice hrvatske) objavljeno još 2014., trebala je zaokružiti Katičićev osobni doprinos poznavanju jezika, vjerskih predodžaba i svetih pjesama starih Slavena. Pa ipak je većinu zainteresiranih i obaviještenih među njima silno razveselila vijest da će ta knjiga biti predstavljena već 29. studenog ove godine.
Zagrebačkoj nakladničkoj kući Ibis-grafika, koja je u pravoj maniri ars libraria uređivala i objavljivala sve dosadašnje Katičićeve knjige ovoga ciklusa, i ovaj je put sunakladnikom bila Matica hrvatska, u čijoj je središnjici održano ovo predstavljanje. Nitko od najavljenih izlagača, uključujući i Lidiju Bajuk koja ja predstavljački program popratila dvjema pjesmama, nije bio iznenađenje: predsjednik Matice hrvatske Stjepan Damjanović, nakladnik i izvršni urednik (Ibis-grafika) Krešimir Krnic, izvršni urednik (Matica hrvatska) Stipe Botica, glavni urednik Natko Katičić, recenzenti Vitomir Belaj i Mislav Ježić te suradnik i moderator Damir Zorić. Većina su od njih ili učenici ili suradnici, a zapravo oboje, Radoslava Katičića. Možda bi se tek za njega moglo reći da je, na neki način, bio „iznenađenje“ među najavljenim predstavljačima budući da on više nije u stanju napuštati svoj bečki stan i putovati. Obratio nam se, zato, putem Skypea, vidno potresen svim onim zbog čega je Matičina dvorana bila skoro do posljednjeg mjesta ispunjena, i onim što se toga dana dogodilo u Haagu. Smisao svega što je Katičić tada izrekao može se sažeti u jednu jedinu riječ koja se tijekom tih dvadesetak minuta njegova dirljiva i dojmljiva govora mogla barem deset puta čuti, svaki put dublje i snažnije: Hvala!
Reći ćemo, bez iti malo patetična pretjerivanja, da su u znaku zahvalnosti i u ozračju tople prisnosti, ne baš uobičajene na predstavljanima znanstvenih publikacija, u koje su nas uvele Katičićeve riječi protekla oba sata ove svečanosti. Jer ovo predstavljanje i jest bila svečanost – svečanost znanja, rada, predanosti i ljubavi.
Naša stara vjera peta je Katičićeva knjiga koja se bavi praslavenskim i njima srodnim, mnogo starijim, vjerskim sadržajima te je kao i sve dosadašnje podnaslovljena tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine. Ona rezultatima i zaključcima proisteklima iz Katičićevih filoloških postupaka, ali i drugim podatcima što su tamo, u prvim četirima knjigama iscrpno navedeni te objašnjenjima učinjeni svakome pristupačnima, ne dodaje mnogo novoga činjeničnoga materijala, nego sve ono što je tamo (i na drugim mjestima) podastrto sada na novi, osobiti način produbljuje. Ona je, prema Katičićevim riječima, bogoslovna, a ne više filološka. Stoga se ona može čitati i ako se nijedna od onih prethodnih četiriju knjiga nije čitala. To što će u onome koji tako nepripremljen posegne za njom, potaknut možda izravnošću njezina denotativnog naslova, pobuditi zanimanje i za onim zagonetnijim naslovima koji su toj knjizi prethodili, zasluga je ne samo sadržaja njenih sedam poglavlja na odmjerenih 230 stranica, nego je prije ičega drugoga zasluga Katičićeve neponovljive izričajnosti i literarnog stila zbog kojega je lako zaboraviti da se stoji nad knjigom – ona, naime, nevidljivo uvlači čitatelja u samoga sebe i suočuje ga s onim slojevima vlastitoga bića u kojima on počinje slutiti i prepoznavati sve ono što ga je intimno jezično, i ne samo jezično, oblikovalo.
Onaj, pak, koji je već koracao tragovima naše pretkršćanske starine u ovoj će se knjizi ponovo susresti sa svojim starim poznanicima. Perun, Veles, Mokoš, Jarovit i Mara čekat će ga na svojim starim mjestima i u starim ulogama, ali će se prostor u kojemu se odvijaju i doživljuju pokreti tih božanstava i razumiju značenja tih njihovih kretnji pokazati bogatijim za bar još jednu dimenziju. I upravo ta, dodatna protega, taj najdublje položeni i od svih najtananiji značenjski sloj u retcima je ove knjige zapisana kao onaj osobni Katičićev doprinos razumijevanju praslavenskoga. Da je svetost ono što se svetkuje, a žrtva da u izvornome smislu riječi znači čist obredni hvalospjev toj svetosti, da je Perun tu i da se pred njim može stati, a Veles da je daleko i da ga treba tražiti, a i kad ga se nađe, ne prepoznaje ga se, da je Mokoš sunčana stijena Perunova sjedišta, njegova supruga i njegova suprotnost, da su Perunova djeca Perunu jad i briga, a da im se majka katkad od njih samih ne da razlučiti, tajanstveni su, numinozni odnosi koji se, vjerujemo to našem autoru, iščitavaju iz materije kojom je njegov genij kročio. Ali, ne može ih iščitati svatko, niti bilo tko. U tome i jest stvar! Da bi se razumjelo bogatstvo koje vri i kipi iz ove knjige treba imati ključ za razumijevanje onoga što na njenim stranicama piše.
Hrvatskoj baštini, prije svega jezičnoj, i ne manje hrvatskom fizičkom prostoru otkrivaju stranice svih pet Katičićevih knjiga, koje su se, krasne, zaredale u ovih devet godina, njihovo neočekivano lice. O tom se hrvatskom licu do sada nije znalo skoro ništa, a ono nam se sada, eto, vraća. Poput staroga bliskog rođaka, izgubljenoga pa nađenoga, iz duboka vremena i daleka svijeta. To naše lice upoznajemo iznova. Ne znamo o njemu sve, ali se zna već mnogo toga. Stari vjerski rječnik, doživljaji svetosti, božanstva, obredna poezija, sve to kao čarolijom postaje živo unutar korica ovoga vrijednoga djela. Kao vrhnje na kraju prethodnih knjiga, po toplim riječima prof. emer. Vitomira Belaja, ili kao sintetički uvod u novu slavistiku, kako anticipirajući objašnjava akad. Mislav ježić. I jedno i drugo, mi zaključujemo. A ključ kojim se otključava razumijevanje značenja i blaga naše stare vjere uručio nam je sam autor. Skriven je u najljepšoj hrvatskoj riječi: hvala. I hvala mu na tome.
Tek na kraju odgovorit ćemo i onima koji se pitaju, jer takvih zasigurno ima, otkuda ovakav knjiški tekst na pragmatičnom portalu Dalmacija danas: u samome srcu Dalmacije, zagrljen Žrnovnicom i Podstranom, stoji najizvorniji spomenik te praslavenske kulture, one iz koje je izrasla naša kultura i jezik kojim je pisan ovaj članak. Nije rukotvoren, nego umotvoren i srcotvoren. Stamen kao stijena, jer on to i jest, stoljećima čeka da konačno netko njegovima iznova ispriča njegovu životnu priču i otkrije im njegovo pravo lice. Toga žrnovačko-podstranskoga Peruna, moćnoga Dioklecijanova susjeda, sreli smo 29. studenog ove godine na predstavljanju Naše stare vjere u zgradi Matice hrvatske u Zagrebu. I zato se tekst o tome susretu našao na ovome portalu.