„Ako ljudi s Poljuda u nedilju iziđu sritni, onda je to ta sezona šta smo čekali“, prije nekoliko dana izjavio je jedan mladi nogometni stručnjak i navijač Hajduka, saževši sve što mnogi od nas neće uspjeti ni stotinama ni tisućama riječi. Posljednjih su dana, ako možete zaobići politička i pandemijska prepucavanja, društvene mreže zbilja bile okupljalište poticajnih misli o nekom posebnom ludilu koje obavija Poljud. Pazite, to su navijači koji su svjedočili remiju s Lokomotivom u posljednjem kolu, od triju golova u našoj mreži dva su autogola, ali dobro su vidjeli i onu protivničku ruku na lopti i rječitu tišinu VAR-sobe. Gledaju oni to već neko vrijeme.
„Prestanite ovo šta se događa u vezi Hajduka zvat euforijom. Zna se šta je euforija, a ovo je sve normalno“, izjavio je još jedan zaljubljenik u bijeli dres, s mnogo dužim stažem od autorice ovih redova i mudrog mladića iz prve izjave. I zapravo je sasvim logično. Osobina koja se mora pripisati ne samo gradu pod Marjanom, nego i (ponekad čak i vidljivije) svim njegovim „podružnicama“ u Hrvatskoj i svijetu zasigurno je dišpet. Tovarski snažan inat koji će ispsovati prosute bodove, vlastite gluposti i greške u koracima, ali koji će najžučnije proraditi ako se nanjuši da nešto igra protiv nas. Spletkarenje, podmetanje i jal koji su posljedica straha nisu ni novost ni čudo, no lijepo je vidjeti da se bila vojska skuplja, u običnom 20. kolu, u prosincu, regrutira se da bi izrazila podršku onima na čijim se leđima ta pobjeda mora izvojevati. Dok smo, iako i malenom bodovnom razmaku, na ljestvici još uvijek četvrti. Nije to ludi grad, to su ludi ljudi. 33.000 luđaka i jedna ljubav.
„Nisam stavio cijeli život, obitelj i prijatelje na čekanje da bi mi Hajduk bio četvrti“, rekao mi je još jedan prijatelj koji je kotačić u mehanizmu koji pokreće ovaj bijeli vlak. „Boje se jer osjećaju da možemo prelomiti. Boje se jer ovo nije normalna situacija, jer su navikli gledati poluprazne tribine svojih stadiona, jer nemaju 33.000 ljudi. A koliki su još ostali bez karte“, dodaje drugi. Neki među nama, koji su odrastali baš kad je u Hajduku sve krenulo nizbrdo, djetinje iskreno žele pobjedu, paranje mreža, da Hajduk izdominira i da sve gori, ali većina je onih koji samo imaju potrebu biti ondje. Vjetar u leđa, gromoglasje tribina, činjenica da ta jedanaestorica i trener nisu dolje sami. 33.000 pokazatelja da vidimo što oni rade i što im se radi, da smo svjesni da se utakmica ne odigrava samo na terenu, da želimo pokazati da razumijemo čemu teže, i nadasve, da smo itekako svjesni da se može i pasti. Nije problem, padnite (šalim se, nemojte ako baš ne morate) – ali razlika je kada junački padaš i kukavički bježiš. Klub koji se zove Hajduk ne može s kukavičlukom u istu rečenicu. Momčad nam čine igrači od kojih mnogi nisu poznati kao mirni miševi koji stoje kao stup i kimaju glavom, neke „bije glas“ temperamentnih ljudi kojima krv uskuha na nepravdu i poraz, i neka je tako. Pridodajte još trenera čiji je sažetak rada ljepota igre i guranje lopte naprijed – i imamo ih. Tu su, to je možda ta sezona. Ne zna se još rasplet, ali vidi se igra, želja i cilj. Oni ne kalkuliraju i njih ne zanimaju drvene medalje. Idu poginuti na terenu i izići uzdignute glave jer znaju da imaju tu privilegiju da igraju za/umjesto one 33 tisuće, i još stotine tisuća koji se ne mogu zbiti na najljepši stadion.
„Tamo sam već godinama, svaki dan gledan Poljud, a uvik kad ugledan stadion, osjećan strahopoštovanje i sritan san šta na neki način mogu bit dio te priče“, rekao je još jedan prijatelj kojemu je Hajduk dom. Emocije onih koji dolaze sa sjevera i juga Hrvatske, pa iz Slavonije, Rijeke, emocije stisnute u automobile na hladnim skliskim cestama, koje gaze kilometre otkad znaju za sebe ne vrijedi ni pokušati prepričavati. Za takvu ljubav i privrženost neki žive, zbog nje lete, ona ih nosi, daje im razlog za sreću i nadu u bolju budućnost. Uz sliku Poljuda obasjana reflektorima, dok sve ostalo u mraku i zavijanju bure spava, sljedeći poeta među nama kaže: „Dijelim, čisto da mi ostane u uspomeni na ovu noć kad je nad Splitom bio pun mjesec, divljao je istodobno neki čudan vjetar, a ja nisam mogao spavati iz sasvim drugih razloga. Koji su gotovo uvijek isti.“ Uvijek.
„Nestalo karata za Osijek. Nema dalje. Zato nas se boje. Silna je vojska ta. Silna“, nastavlja sljedeći, još jedan od onih nepovratno zaraženih koje nikad neće štufat. Na dan kad nam prijatelji iz cijele Hrvatske vrve Splitom, svojim drugim gradom i svojim prvim stadionom, može li ti itko reći išta ljepše nego da si vojnik silne vojske? Stvarno nema dalje. Sad samo da oni najbolji od nas odrade svoj dio posla.
A za kraj kako smo i počeli, summa summarum - „Ako ljudi s Poljuda u nedilju iziđu sritni, onda je to ta sezona šta smo čekali“. Kad večeras budete kročili na Poljud, znajte – već vraćate sreću i ponos u ovaj grad.
