Ovaj petak, 7. lipnja, dogodilo se nešto nevjerojatno. Netko u Prometu zaključio je ono što je odavno trebao radnik na tehničkom pregledu - da je autobus #688 u toliko lošem stanju da uopće ne bi trebao izlaziti na cestu. Upalili su ga (iz prve, naravno), odvezli na sredinu garaže, gdje se parkiraju rashodovani autobusi i parkirali. I to je bilo to. Tog, deset tisuća petsto dvadeset i drugog dana svog splitskog službovanja #688 parkiran je vjerojatno posljednji put. Tko zna, možda je u par proteklih dana već ostao bez tablica ili kojeg fara.
- Tada mi je postalo jasno da sam bio posljednja osoba koja se vozila u #688. Primjereno, reći će neki, no radije bih da nitko nije morao biti ta posljednja osoba. Jer sa svim ovim što sam napisao zapravo želim reći: prava je šteta da će od #688 vjerojatno do kraja ove godine ostati samo reciklirani dijelovi i ove fotografije koje stavljam posljednje -rekao je Marin Pažanin, ljubitelj autobusa i globalni moderator stranice autobusi.org.
Vožnja u njemu bila je neka vrsta vremeplova koja nas je vraćala u stara vremena. Bilo je svakakvih reakcija putnika.
- Pustimo sada svu tu nostalgiju. U svojim posljednjim vožnjama u #688 postao sam fasciniran odnosom drugih putnika prema tom autobusu. Jednostavno, shvatio sam da je prava pojava na cesti zbog čega sam i taj petak sa zadovoljstvom dočekivao reakcije putnika. Bilo je tu svega - jedna časna sestra vozaču je rekla kako će se moliti da mu dođu novi autobusi pa da više ne mora voziti stare kante - i potpuno promašila. Naime, na samo vozačevo htijenje (pazite, šest je godina mlađi od samog #688) autobus je uopće izašao na cestu. Vozač je ljubitelj starih autobusa (siguran sam da je nekima od vas i poznat) i iskorištava svaku šansu da ih izvozi dok još može. Pokazat će se uskoro da je to bio mudar izbor - kaže Pažanin.
Po cijeloj ruti ljudi su se okretali prema #688 i zadržavali pogled. Takvu reakciju nije izazivao niti jedan Prometov autobus.
- Dok smo prolazili kroz Kaštela na povratku, u jednom momentu vidio sam kako sva četiri putnika na stanici sa suprotne strane ceste sinkronizirano pomiču svoj pogled prema #688. Četvrtog u tome nije spriječio ni mobitel po kojem je tipkao. I nisu bili jedini. Pogledajte kako samo taj autobus potpuno iskače kad se iza njega nalazi toranj moderne splitske zračne luke. Po cijeloj ruti viđao sam kako se ljudi okreću prema #688 i zadržavaju pogled, što je reakcija koju nijedan drugi Prometov autobus ne može proizvesti. U tome leži cijela bit mog uživanja u vožnji sa #688. Ona je nešto što doslovno ne možete okusiti niti u jednom drugom gradu. Naravno, u Dubrovniku još voze SU 220, ali nedostaju im dvije stvari: oni nemaju prikolicu čija konfiguracija stvara potpuno drugačiji doživljaj vožnje i, bitnije, u puno su boljem stanju pa se toliko ne čini da na sebi nose trideset godina vožnje po gradu i povijesti firme. #688 pak još uvijek ima originalni pod.
- Kulminaciju ovoga svega doživio sam kad sam na stanici iznad Sukoišana izašao, slikao #688 i čekao da otiđe prema garaži. Dok je skretao prema Sukoišanu, neki dječarac od možda deset godina jednostavno je bespomično buljio u njega i pomaknuo se s tog mjesta tek kad je #688 nestao iz njegova vidokruga. Vjerojatno nikada do tada nije vidio jedan takav autobus ili je bio premalen da ga percipira. Sjetilo me to trenutka kad sam (mislim, baš na Sukoišanu iako sam za pamćenje mjesta bio premalen) prvi put ugledao #542.
Trebalo se naviknuti. Ne samo na izgled, nego i stanje u kojem bi ga zatekli vozači.
- Poanta je da ovakvi autobusi kod svih, a posebno kod djece mogu izazvati popriličnu zanimaciju. A i ja sam nakon izlaska bio sretan što sam se provozao sa #688 jer su mi ta dva sata koja sam se vozio bila vrlo zabavna. Da, #688 je autobus u popriličnom lošem stanju koji ne bi trebao biti na ulicama. Jako je zapušten i ima nekih problema, primjerice mjenjač s kojim je praktički nemoguće ubaciti u prvu brzinu bez jakog škripanja. Vozač se u prvom krugu s njim zapitao kako je moguće da taj autobus uopće vozi i ne raspadne se, ali kasnije se naviknuo. Citiram: „Sad ga mogu vozit' svaki dan!“ - poručio je Pažanin.
U nastavku pogledajte fotogaleriju autobusa koji je proveo najviše vremena (čak 29 godina) u splitskom JGP od svih autobusa, a za više informacija o legendarnom #688 kliknite ovdje.
