Priča o automobilu Jugo, kasnije Yugo, u velikoj je mjeri nalik na priču o danas nepostojećoj državi u kojoj je nastao. Izvorno pisan 'po domaće' i namijenjen modernizaciji jugoslavenskog voznog parka, bio je baziran na mehanici Fiata 127, pobjednikom u izboru za 'Europski automobila 1972. godine', s funkcionalnijom karoserijom. Izvorno, koncept je 1969. uveo Autobianchi A112.
Proizvodnja je pokrenuta 28. listopada 1980., kako bi prvi primjerak montažnu traku mogao napustiti dan kasnije, na ondašnji Dan republike, prenosi Autoportal. Za razliku od 'originala' s dvoja vrata i troja uz doplatu, imao ih je serijski tri. Gabaritima 349 x 154 x 134 cm bio je 10,5 cm kraći, centimetar širi i dva niži od 127-ice, a međuosni razmak od 215 cm bio je 7,5 cm manji.
Iza oznake Jugo 45 krio se provjereni OHV 4-cilindraš s tri ležaja radilice, serije F100, obujma 903 ccm, koji je 1955. izvorno napravljen za Fiat 600, odnosno Zastavu 750 (Fiću) sa 633 ccm, naknadno 767 ccm. Ali, izvorno trebao se zvati drukčije.
Nakon Zastave 101 (Stojadina), drugi 'potpuno domaći' auto trebao je ponijeti oznaku 102, a prvi je primjerak obećan 'najvećem sinu naših naroda i narodnosti. U posljednji tren, pola godine nakon smrti Josipa Broza Tita, kao iznenađenje, saznalo se novo ime - Jugo 45
Bio je živahan, dobrih performansi. Stotku je hvatao za 20,1 s i mogao potegnuti 135 km/h, a trošio korektnih šest do sedam litara. Išao je kao osnovni Opel Kadett i Ford Escort, pružao malo manje temperamenta od osnovnog Volkswagen Golfa!
Zahvaljujući izvornoj Fiatovoj koncepciji, s neovisnim ovjesom, bio je upravljiv i stabilan, ali tek kad bi se tvorničke gume Tigar i nešto manje loše Trayal (na kiši 'tiha jeza', pogibeljne), zamijenile barem Savinim. Zbog boljih guma, a i sportskih dodataka, mnogi su hrlili u Trst.
Više pročitajte OVDJE.