Kako je to sve prije jušto sto godina počelo, to danas nitko točno ne zna. Najžešći sudionici i aktivni svjedoci prvih partija odavno su otišli "pod boriće", a oni živi nešto stariji, davno su izgubili pravu predodžbu. Nije da lažu, nego samo onako, malo bucaju. Međutim, neke očuvane fotografije picigina i piciginaša iz te piciginske pretpovijesti kao da ne sugeriraju bog zna kakav ugođaj.
Prve partije picigina igrale su se preusko, prekobrojno i u predubokim okolnostima. Na tim slikama ne vidi se da se itko baca, moglo se zaključiti da je to više sličilo na odbojku nego na kasniji picigin. Glavni ideal im se sastojao u tome da "balun ostane suh", a to znači da su im i ruke ostajale suhe. Zašto im je onda trebalo more? No dobro, nije bilo baš tako nezanimljivo, suho i statično. Bilo je i mokrih.
Najmarkantniji igrači te prve generacije bili su braća Kamber i Aleard Kraljević, i to upravo stoga što su se bacali. Značilo bi da ostali nisu imali taj običaj. To je možda bio i princip prvih piciginaša, koji su bili dostojanstveni ljudi. Čak su imali i kupaće kostime-monokinije.
Igralo se i zimi
Osim spomenutih, u toj prvoj generaciji isticali su se Ante Fifi Franetović, Ante Tonček Kaliterna, Ante Kuzmanić Galac, Galo Jukić (koji je bio maser u Hajduku), Ivo Čapeta, Zvonimir Bešker i Sergije Katalinić Bomba. Poslije su se toj generaciji pridružili mlađi, npr. Miro Kraljević, ondašnji šef splitske Kirurgije, koji je igrao u klapi sa svojim ocem, te Frane Senjanović čiji je sin Ćićo postao najbolji piciginaš svoje generacije. Sezona picigina službeno se završavala 30. rujna, kad se zatvaralo kupalište, i kada bi piciginaši priredili veliku bakalaradu na Bačvicama, za sebe i za sve službenika kupališta. Ali s piciginom bi se "neslužbeno" nastavilo, ponekad i kroz cijelu zimu, a što je danas pravilo.
Pravi zamah picigin dobiva nakon Drugog svjetskog rata, kad se javljaju nove generacije igrača i kad se formiraju stalne klape. Svakoga ljetnog jutra igralo bi nekoliko vještih klapa koje bi se međusobno nadmetale u umješnosti i efikasnosti, a ta nadmetanja privukla bi stotinjak pa i više gledalaca što bi zasjeli na stijeni iznad plićaka i često aplaudirali uspjelim partijama i pojedinim potezima igrača. Naročito lijepo za oko igrala je klapa u kojoj su sudjelovali Ćiro Ivić, Bakula Mojsović, Crni Maletić, Ćoso Ćosić, Pupo Radovniković, Sergije Kargotić Pinček, Boris Čulić Cule i još neki. U ostalim klapama igrali su Đani Škarica, Joško Palaveršić Pala, Toma Marušić, Boško Violić, Emil Giosento, Joško Mandrika, Joško Biskupović, Pici Perić Mlađi, Mislav Hrdlička, Mićo Brajević, Niko Vodanović, Toni Veršić, Pjero Mladinić, Tonko Jukić, Dragec Šolić, Braco Zelić, Đeki Srbljenović, Marko Škomrlj, Pici Perić Stariji.
Emilu picigin smisao života
Jedna od glavnih legenda picigina na Bačvicama bio je Emil Giosenti, koji je bio aranžer izloga Jugoplastike, zanesenjak koji je telefonski pozivao članove klape i određivao vrijeme sastanaka na Bačvicama i početak igara. On je i prvi, ručnim radom, počeo prilagođavati teniske loptice piciginaškim potrebama. Smatralo se da Emil živi za picigin, odnosno da mu je ta igra glavni životni smisao.
A onaj koji spada u red piciginaških besmrtnih legendi je i Anatolij Kudrjavcev, naš Tolja, čiji tekst o počecima picigina na Bačvicama smo prenijeli iz monografije Bačvice raj na zemlji, a nastavit ćemo sa generacijama od 1950. pa do danas.
