– Luce, ja mislim da tribam jubavnika!
– Dobro misliš – odgovori ona Zori, razmišljajući o kavi i količini šećera. Ali odjednom je shvatila i, sva u čudu, brzopleto izustila:
– Čekaj! Zar ti nemaš jubavnika?
– Odakle ti to da ja imam jubavnika?
Sada se Luce već trebala pribrati. Nije smjela ništa izreći a da nije sigurna koliko bi to iznenadilo ili povrijedilo njezinu prijateljicu.
– A zašto misliš da ti triba jubavnik?
– Nekako sam usamljena. Antonio legne kada dođe s posla, a svaki slobodan trenutak ide u vikendicu. Moram ti priznati da nam se seks zadnjih godina može izbrojati na prste.
Luce nije dizala glavu, glumeći da je jako zainteresirana sipanjem šećera u kavu. Nije željela da prijateljica vidi njezin iznenađen pogled, našla bi se u nezavidnoj situaciji. Kako objasniti taj pogled? Kako objasniti svoje iznenađenje time da Zora nije osjetila da njezin muž ima ljubavnicu, za koju ona zna već pet godina?
Baš je razočarana. Bila je uvjerena da Zore to zna i da ima ljubavnika, i da Antonio to zna i da ima ljubavnicu. Da svi sve znaju, ali svi šute i žive život koji su izabrali.
„Sada sam baš razočarana. Mislila sam da je Zorin brak jedan od rijetkih sretnih brakova koje poznajem. Kad ono, ona ništa ne zna. Ma isto mislim da je nešto saznala, idem krenuti od toga.“
– Al nešto sumnjaš?
Odjednom Zorina ramena nisu više bila ispravljena kako bi se vidjela nova tetovaža. Cijelo njezino tijelo počelo se skupljati u stolici, kao da je željela postati nevidljiva. Nevidljiva za cijeli svijet, a posebno za prijateljicu, da baš ona ne vidi njezino razočaranje kad to bude izgovarala.
– Da!
– Što? Tko?
Luce je i dalje pokušavala sakriti da sve to zna već godinama.
– Jedna žena koja ima kuću blizu naše vikendice.
Nastao je muk.
A onda ju je upitala:
– Kako se osjećaš?
– Zanimljivo, nisam ni tužna ni ljuta. Zapravo sam smirena, sada shvaćam njegovo čudno ponašanje. Mislila sam da nešto sa mnom nije u redu.
– A zašto misliš da je s tobom sve u redu ako ti muž ima jubavnicu?
– Pa on je kreten, a ne ja.
– Ne! On je mudar. Ti mu kuvaš, čistiš, peglaš, a ona nije umorna i samim tim nije grintava. Lipo mu posluži za razonodu, sva vesela i prpošna. Aj, priznajmo, pošteno on tebe plaća!
– Kako to misliš?
– Aj, zapiši koliko misečno trošiš na frizure, teretanu i sve svoje krpice. Može imati pet kućnih pomoćnica… Ali, Zore, pustimo sada to! Vratimo se na jubavnika.
– Da, tribam tvoj savjet.
– Kako ću ti ja dati savjet? Ja nikada nisam imala jubavnika, uvik sam bila jubavnica.
– Savjetuj me kako dalje.
– Da li se želiš rastaviti?
– Da!
– I onda ćeš se vratiti materi sa dicom i živila bi s njezinom penzijom ili, još gore, tribala bi raditi. A ti jedino di si se umorila zadnjih dvadeset godina je u teretani.
– Ma di ću radit, dobit ću njegovu alimentaciju.
– Tebi par ijada kuna ne može pokrit misečni trošak frizera.
– A šta ću onda?
– Lipo se ponašaj ko da ništa ne znaš! Uplati sebi Maldive i tamo se dobro provedi da nitko ne zna. Jer Split je mali grad i brzo bi ti muž saznao da imaš jubavnika. Zapamti, on je frajer kad ima ljubavnicu, a mi smo lakog morala kada imamo jubavnika. Ali ni jedan muškarac nema žensku mudrost i to sada iskoristi. Mudro kreni u novi život, troši njegov novac i upoznaj sve zemlje svita, a on neka ostane u svom mikro svijetu u vikendici s jubavnicom.
