Naglo prekidanje svake komunikacije bez objašnjenja – poznato kao ghosting – postalo je gotovo uobičajeno u eri online dopisivanja i aplikacija za upoznavanje. Iako je za osobu koja je „ghostana“ takvo iskustvo često bolno i zbunjujuće, psiholozi upozoravaju da potreba za ghostanjem ne proizlazi nužno iz bešćutnosti ili loših namjera.
Prema kliničkom psihologu Charlieju Heriot-Maitlandu, riječ je o obrascu ponašanja koji pokreće isti sustav u mozgu zadužen za reakciju na prijetnju. Taj je sustav evolucijski osmišljen kako bi nas zaštitio, a ne kako bi gradio zdrave i stabilne odnose.
U svojoj novoj knjizi Controlled Explosions in Mental Health Heriot-Maitland objašnjava da ponašanja koja često doživljavamo kao samosabotirajuća – poput prokrastinacije, oštre samokritike ili ghostanja – zapravo predstavljaju pokušaje živčanog sustava da se nosi sa strahom i emocionalnim preopterećenjem.
„Iz perspektive preživljavanja, ghosting je svojevrsni kompromis“, objasnio je u razgovoru za Newsweek. „On donosi kratkoročno olakšanje jer smanjuje trenutačni stres ili osjećaj prijetnje, ali dugoročno može ozbiljno narušiti odnose. Živčani sustav uvijek daje prednost onome što se u tom trenutku čini najsigurnijim, čak i kada takav izbor polako potkopava nečiji život.“
Psiholog upozorava da ghosting ne bi trebalo automatski moralno osuđivati. Označavanje takvog ponašanja kao lijenog, nepristojnog ili toksičnog, tvrdi, samo produbljuje osjećaj srama i dodatno učvršćuje obrambeni mehanizam.
Umjesto osude, ključno je razumjeti služi li ghosting kratkotrajnoj zaštiti ili dugoročno nanosi štetu – i osobi koja nestaje i onoj koja ostaje bez odgovora.