Ne, naslov nije apsolutno nikakav takozvani clickbait. Ako imate mobitele pri rukama, slobodno otiđite u kalendare, vratite se u listopad daleke 1582. godine i vidjet ćete da deset dana ne postoji, da između 4. i 15. u mjesecu nema ničega, piše Net.hr.
Ljudi su te godine doslovno pošli na spavanje u četvrtak 4. listopada i probudili se sutradan u petak, 15. listopada.
Ta neobična činjenica pomalo zvuči i kao znanstveno-fantastična priča u koju su upleteni izvanzemaljci, međutim ta "vremenska anomalija" zapravo je bila rezultat najznačajnije kalendarske reforme u povijesti, kojom je svijet prešao na gregorijanski kalendar koji koristimo i danas.
Greška stara više od tisuću godina
Korijen problema seže sve do 46. godine prije Krista, kada je Julije Cezar uveo takozvani julijanski kalendar.
Njegov sustav, koji je postavio da godina traje 365 dana i šest sati, bio je golemi napredak u odnosu na stari rimski kalendar. Međutim, sadržavao je i jednu sićušnu, ali vrlo značajnu grešku.
Stvarna tropska godina, vrijeme potrebno Zemlji da jednom obiđe Sunce, kraća je za otprilike 11 minuta i 14 sekundi.
Ta naizgled neznatna razlika gomilala se stoljećima. Svakih 128 godina, kalendar bi kasnio za Suncem jedan cijeli dan.
Do 16. stoljeća, ta se razlika popela na punih deset dana. Proljetni ekvinocij, ključan astronomski trenutak, više se nije događao oko 21. ožujka, kako je kalendar sugerirao, već deset dana ranije, piše Net.hr.
Uskrs kao pokretač povijesne promjene
Ovo odstupanje nije bilo samo akademski problem, već je imalo duboke vjerske posljedice, posebice za Katoličku crkvu. Još na Prvom nicejskom saboru 325. godine utvrđeno je pravilo za izračun datuma Uskrsa: prva nedjelja nakon prvog punog mjeseca koji slijedi iza proljetnog ekvinocija.
Budući da se kalendarski datum ekvinocija više nije poklapao s onim astronomskim, Uskrs se slavio u pogrešno vrijeme.
Problem je bio poznat stoljećima, no tek je Tridentski sabor (1545. - 1563.) dao papi službeni mandat da ga riješi.
Zadatak je pao na papu Grgura XIII., koji je odlučio ispraviti kalendar i vratiti ga u sklad s prirodom. Njegova je motivacija bila prvenstveno teološka: osigurati da se najveći kršćanski blagdan slavi na ispravan datum i time potvrditi autoritet Crkve u vrijeme velikih vjerskih podjela s protestantizmom.
Papina komisija i pragmatično rješenje
Papa Grgur XIII. osnovao je komisiju sastavljenu od vodećih astronoma i matematičara tog doba. Ključne figure bili su talijanski znanstvenik Aloysius Lilius (Luigi Lilio) i njemački isusovački matematičar Christopher Clavius. Lilius je osmislio prijedlog koji je bio istovremeno jednostavan i iznimno učinkovit.
Njegovo rješenje nije tražilo savršeno točan kalendar, jer je komisija priznala da je s tadašnjim znanjem nemoguće stvoriti sustav bez greške.
Umjesto toga, predložili su praktičnu prilagodbu pravila prijestupnih godina. Prema julijanskom kalendaru, svaka četvrta godina bila je prijestupna.
Lilius je predložio da godine koje su djeljive sa 100 (sekularne godine) ne budu prijestupne, osim ako su djeljive i s 400. To znači da su 1700., 1800. i 1900. bile obične godine, dok je 2000. bila prijestupna. Ovim je prosječna duljina godine smanjena s 365,25 na 365,2425 dana, što je nevjerojatno blizu stvarne duljine tropske godine.
Veliki skok u vremenu
Nakon što je rješenje prihvaćeno, papa Grgur XIII. izdao je 24. veljače 1582. papinsku bulu pod nazivom Inter gravissimas (Među najvažnijima).
Bula je nalagala dvije ključne stvari: uvođenje novog pravila za prijestupne godine i, što je još dramatičnije, jednokratno brisanje deset dana kako bi se nadoknadila nakupljena greška.
Odabran je listopad, mjesec s relativno malo važnih vjerskih blagdana, kako bi se izbjeglo preskakanje velikih svetkovina. Dekretom je određeno da nakon četvrtka, 4. listopada 1582., slijedi petak, 15. listopada 1582.
Dani između jednostavno su prestali postojati. Jedan od najpoznatijih primjera bizarnosti ove promjene je sudbina svete Terezije Avilske. Ona je umrla 4. listopada, a njezin sprovod održan je već sljedećeg dana, koji je nosio datum 15. listopada.
Svijet podijeljen u vremenu
Iako je reforma bila znanstveno utemeljena, njezino prihvaćanje bilo je sve samo ne trenutno. Katoličke zemlje poput Italije, Španjolske, Portugala i Poljske odmah su usvojile novi, gregorijanski kalendar. Međutim, protestantske i pravoslavne zemlje odbacile su ga, smatrajući ga nametanjem papinskog autoriteta.
Rezultat je bio kalendarski kaos. Europa se podijelila na dva vremenska sustava.
Putovanje preko granice katoličke i protestantske države moglo je značiti putovanje deset dana u budućnost ili prošlost. Velika Britanija i njezine kolonije (uključujući Ameriku) prešle su na gregorijanski kalendar tek 1752. godine, kada je razlika narasla na 11 dana.
Švedska je imala posebno zbunjujuć prijelaz, pokušavajući postupno uvesti promjenu, što je rezultiralo time da su 1712. imali i 30. veljače. Rusija je kalendar promijenila tek nakon Oktobarske revolucije, 1918. godine (kada je razlika iznosila 13 dana), dok je Grčka to učinila posljednja u Europi, 1923. godine.
Gregorijanska reforma bila je daleko više od tehničkog podešavanja vremena.
Bio je to čin koji je odražavao znanstvene spoznaje renesanse, ali i duboke vjerske i političke podjele tog doba. Danas je ovaj kalendar globalni standard, tihi podsjetnik na dramatičan događaj kada je čovječanstvo, kako bi se uskladilo sa Suncem, moralo žrtvovati deset dana.
