U kući obitelji Kelam do prije 40 dana bilo je veselo, odjekivao je smijeh, dovikivanje, šale. Jelena je snimala video za seriju “najdraže dite” koji je objavljivala na Instagramu, dok je Petra iz svoje sobe dovikivala da će ti biti kako bi mogla naučiti, piše Cronika.
“Ćaća kad te pitam koga najviše voliš reći Jelu ”, nagovarala bi Jelena oca. “ Majko, imam ideju! Ali, stvarno dobru ideju. Kupit ću mini kozu ”, ozbiljno bi Jelena rekla majci dok bi snimila njezinu reakciju.”
Sada je u kući tišina, a na stoliću u kutu sobe uokvirene Petrina i Jelenina fotografija, figurice anđela koje su najviše voljele, kutije s citatima iz Biblije koje su se na papiriće zapisivale i dvije svijeće u koje mama Renata pazi da nestane ulja .
“ Na što mi se život sveo ”, rekla je novinarki Cronika kada ju je došla posjetiti. Taj dan se slomila. “Mirisala sam njihove majice. Još je tu njihov miris"; rekla joj je kroz suze i povela ju da joj pokaže.
I kao što je uvijek bila toliko jaka, hrabra i nasmijana, uvijek spremno sjedala u auto i vozila svoju djecu gdje je god trebalo, dojurila do novinarke Cronike kad sje bila tužna ili bolesna, tješila, nosila ručak… tako je danas beskrajno tužna. I iako je u kuću prije par dana ušao novi život, rodio se mali Ivan , gubitak Jelene i Petre nenadoknadiv je za cijelu obitelj.
Jelena i Petra nisu dočekale da postanu tetke što su žarko željele
Josip je postao stric, a Jelena i Petra nisu dočekale da postanu tetke što su žarko željele. A, Ivan je mala Jelenina kopija s puno crne kosice i obraščićima koji neodoljivo podsjećaju na tetkine.
Bliži se i Jelenin rođendan, 25. srpnja, i obitelj Kelam se psihički priprema za taj dan u kojem će za stol sjesti bez slavljenice. Ručak i tako u obitelji izazove suze kada se pomole za svoje Petru i Jelu. Prošli rođendan Jelena ih je sve odvela u restoran za što je štedjela. Htjela je sve sama platiti i pokazati im koliko ih voli. Baš kao da je znala da je to zadnji ovdje na zemlji. Ovaj će proslaviti za Gospodinovim stolom uz svoju sestru.
14-godišnji Josip nastoji sakriti bol, ali njegova rečenica “teta Draženka čekao sam ih i još ih čekam” pokazala mi je svu tugu koju nosi i koliko mu nedostaju njegove sestrice.
Gubitak je ojačao vjeru cijele obitelji, a posebno mame Renate. Ponosna je na svoje cure jer su od malih nogu živjele vjeru koju su jačale odlascima na Tabor.
Sjećanja mami Renati izazivaju suze, ali bez njih ne može. Živi dan po dan. Kaže kako nastoji dobro funkcionirati kada izađe van, ali kada se vrati kući najbolje se osjeća u njihovim sobama, na njihovim krevetima.
I dok je u prvo vrijeme iščekivala njihove korake i sa svakim otvaranjem ulaznih vrata očekivala da će ih ugledati, sada se suočava s gorkom istinom da ih na ovom svijetu više neće vidjeti.
“Zove nas redovito fra Matić iz Tabora i daje nam snagu kad padnem o,” priča mi Renata i nastavlja: “ Kaže, one su na nebu, a vama je u teškoćama i treba li prihvatiti njihov fizički nestanak .”
Dodaje: “Još ne možemo reći pokojne. Za nas su samo Petra i Jelena. Opustošila mi je kuću. Nema više one hrpe robe za oprati, a skoro se i ne jede. Kada odem u dućan krenem kupiti ono što je njima bilo najdraže i onda shvatim da ih nema. Kupujem im sada svijeće i odlazim na grob .”
Teško je pronaći riječi utjehe jer sve njih Renata, kao i čitava obitelj znaju. Vjeruju u uskrsnuće duše i tijela i znaju da će jednoga dana, kada se Gospodinu svidi, opet biti zajedno. To im pomaže, ali suočavanje s gubitkom ipak ih svakodnevno slomi.
“Kao što vidim da sunce grije i osjetim ga, tako osjetim Boga da postoji. Vjera me krijepi, ali imam red plača, red kada funkcioniram. Slušam Jelenine video snimke. Slušam njihove glasove. Mirišem i ljubim jastuke na kojima su spavale. Sve stoji kao što su ostavile”, kaže Renata i dodaje:
“ Ovo je moje čistilište i ne molim Boga da mi bude lakše, već da mi da snažnija ramena nosim svoj križ. Vjerujem da je njihova misija na ovom svijetu završila i da su sada kod Gospodina .”
Ono što je zaista teško shvatiti onom tko nije praktični vjernik je opraštanje. Oprostiti momku koji je isprobavajući koliko mu može “potegnuti” auto navukao brzinu na preko 160 i doslovno raznio automobil u kojem su bile Petra i Jelena izgleda nemoguće. Naime, da je vozio propisanom brzinom, njih dvije u najgorem slučaju završile bi u bolnici.
Kada je došao s roditeljima na vrata obitelji Kelam zatražiti oproštenje bio je dočekan kao i svatko drugi koji posjeti njihov dom.
“ Poljubila sam mu ruke koje su držale volan i poljubila sam mu glavu, kao što sam ljubila njihovu. I rekla mu da mu opraštam. Tražila sam jedino da stavim u auto koji vozi njihove muške fotografije na magnet i svaki put kad poželi stisnuti gas pogleda u njih. Otpustila sam ga. Uopće više ne razmišljam o njemu ”, ispričala je Renata za Croniku nakon njihovog posjeta.
Obitelj Kelam izgubila je puno
Obitelj Kelam izgubila je puno. Izgubili smo svi koji smo poznavali ove dvije prekrasne djevojke. Bile su posebne, imale su darove od Boga. Jelena je voljela životinje i dovlačila ih kući. Petra je bila ozbiljna, uvijek je ili radila ili učila. Planirala je dvije godine unaprijed. Jelena je nekako osjećala da će umrijeti mladu i iako joj se smiješila karijera manekenke, taj svijet nije opčinio. I par dana prije nesreće dala je do znanja kako osjeća da neće još dugo biti ovdje na zemlji.
Vrijeme koje su provele u svom zemaljskom životu iskoristile su za pomaganje onima kojima je pomoć bila potrebna, za duhovnost i molitvu, za radost, veselje i smijeh, za ljubav koju su bezuvjetno davale onima koje su poznavale.
Teško je pisati o Petri i Jeleni, djevojkama koje je bilo nemoguće poznavati i ne voljeti, ali i lijepo se prisjećati njihovih glasova i prirodne ljepote koja je rijetka u današnje vrijeme.
Mama Renata posebno se zahvaljuje Petrinim i Jeleninim prijateljima
Posljednjih 40 dana obitelj Kelam prolazi svoju kalvariju i ovim putem zahvaljuju svima koji su bili uz njih i koji su i dalje s njima u njihovoj boli. Mama Renata posebno se zahvaljuje Petrinim i Jeleninim prijateljima koji je zovu, šalju poruke i fotografije s njenim kćerima, kao i svima onima koji mole za njihovu snagu da izdrže ovu bol. Na grobu Jelene i Petre često se pronalazi cvijeće onih koji ih posjećuju i to je posebno drago ovoj obitelji ispred koje je vrijeme koje je potrebno naučiti živjeti sa svojim gubitkom.
Znam da će s vremenom sjećanje na Jelu i Petru izazivati lijep osjećaj, umjesto tuge, ali isto tako svjesna sam da moja prijateljica Renata više nikada neće biti ista. Roditelj nikada ne bi trebao nadživjeti svoju djecu, no Bog kuša one koje najviše voli i koji imaju snage nositi teški križ.
