Kad bura fijuče i nosi sve što može, ili kad olujno jugo raznosi kišobrane, naći se na cesti i još gledati more… znaš da je zima tu. Ako se pojavi još koja osoba tada na putu, moraš dobro analizirati: Tko je? Jer kapa je preko čela a jaketa preko nosa.
A stari otočani, misliš da su nestali s Morskim čovikom – desetljećima… Ne, ne, on se pojavi odmah vani, čim bura ili jugo malo utihne. Judi iznad sedamdesete imali su priliku vidjeti Sredozemnu medvjedicu, barem za oluja, gdje se popne na stijenu i svojim velikim blagim očima promatra pučinu i stvara svoju prognozu. A zatim su kao nestale! Niz razloga je nabrojeno, žalilo se za njima, a Adriana (Split 79.) postala je simbol Jadrana koje više nema. Ali nije se predala, pojavljuje se iz dubina, posljednjih godina, kad se čovjek malo upristojio, udaljio od pohlepe i neznanja, i počeo je uvažavati.
Stari otočanin na sebi ima 3-4 para rukava, 2 kape, 2-3 para bičava i gleda. Gleda svoj otok, svoje more i misli što može obaviti. Dok žene paraju grudu – mišanciju, traže jestive gljive, stare vridne ruke obrezuju stabla voćaka, čiste masline, pale otpatke, a zatim brzo kući, nalože komin, stople noge i lice prvenstveno, jer leđa su okrenuta prema malo oškrinutim vratima (zbog dima). Već se leđa lako pokriju, a u krevetu krtur (poplun) pokrije sve do iznad nosa – vunena kapa je na glavi. To su još uvik otočki ugođaji velikog broja domaćinstava.
Ima onih koji se samo griju na pećicu ili radijator, a naravno sve više otočani ulažu u prava velegradska zagrijavanja – pogotovo mlađi koji nikako ne trpe hladnoću: centralna grijanja kuća, klima uređaji – preplavljuju kuće, stanove, zgrade zdušno prihvaćajući novi način zimovanja bez ikakve nostalgije za starom “romantikom”. Foto: Rade Popadić
Iz Zagreba te zovu prijatelji, rodbina i kažu: blago vama – ovdje (-5), a vama +10.
Mi znamo što to znači zima na otoku jer svaki vjetar traži malo propuha da razgoli dušu, ogoli živce i pošalje te ravno doma mrmljajući sebi u bradu.
Ne spavaju otočani zimski san – oni zapravo miruju u svojim malim svjetovima i osluškuju jedni druge; što je na redu; gdje se igraju karte; di su poste od liganja; gdje je najbolje popit kavu i proć dvi riči sa onima koji su upućeni za sve u gradu; gdje djeca imaju svoje priredbe ili možda kližu na umjetnim klizalištima. Mladim obiteljima je radost dovesti djecu iz Vele Luke, Blata… u grad Korčulu na novootvoreno klizalište. Mnogi kažu da se sve globalizira, ali ja ne razmišljam tako, možda modernizira, ali klizati u ledenoj dvorani velegrada ili malom platou uz more, nije isto – prostor oblikuje čovjeka, davno je poznato. Dapače, treba više toga za djecu, mlade i njihove potrebe.
Otočani se zimi ne predaju, mnoštvo udruga oživljava otok, običaje, prohtjeve „zimskog čovika“. Zimski mjeseci znaju biti pusti, tužni, hladni, mračni, bez strke, bez ljetnih vrućina… pa neka bar zimske temperature čine preokupaciju i promijenu.
Realnost je takva da su mnogi otočani vezani za kopno – studij, posao… vikende iskoriste za povećati broj otočana, ali trajekt ne može isploviti – olujno jugo, bura dere 140km/h – pa samo gledaj more!
Ali sve je to otočka nevolja ili idila – sve ovisi koliko si mlad ili zdrav…
E, a sada je upravo vrijeme od maškara, koje su za naš otok pravi festivali. Ove godine karnevalske su priredbe kraće jer srijeda Pepelnica pada 14. Veljače (čista srijeda). A otočani će to poštovati… Dotad se možete maškarati i radovati s ozbiljnim pokladnim udrugama: TRTAJUN – V. Luka, KRULIĆ – Blato, VILAN – Žrnovo, SAMOSTALNA REPUBLIKA – Lumbarda, BONKULOVIĆI – Korčula. Tu ima pravih uprava, vlasti, tako da i načelnici općina „predaju“ svoje ovlasti maškarama.
Ali uvijek će iz neke kuće izaći stari barba Luka, odjeven do zuba, narušena zdravlja ali velike volje da sa zrakom sunca nešto korisno učini u skladu s prirodom, kao što se pojavi i Jadranska medvjedica (morski čovik) sa neodoljivim prepoznatljivošću da pokaže svima da se lako ne predaje.
