Tonći Kukoč dao je veliki intervju za portal Index. Svojevremeno je bio mlada zvijezda Hajduka i član U-21 reprezentacije. Danas s 34 godine igra sjajno za Segestu, koja se natječe u SuperSport Drugoj nogometnoj ligi. Zabio je sedam golova u polusezoni s pozicije lijevog beka, a s 13 asistencija predvodi ligu.
Hrvatska javnost upoznala ga je još dok je igrao za Hajduk, iako je odigrao tek 24 utakmice za splitski klub. Bio je nadomak pozivanja u seniorsku reprezentaciju, no onda je snimljen u majici na kojoj je bio prekrižen simbol Hrvatskog nogometnog saveza. Platio je novčanu kaznu, a zatvorio si je time i vrata reprezentacije.
Ipak, ostvario je dobru karijeru u inozemstvu. Kukoč je poznat po beskompromisnosti i izravnosti u komentiranju hrvatskih nogometnih prilika i neprilika.
Svoju priču ispričao je u Indexovom Intervjuu tjedna.
Morali smo malo pomaknuti termin intervjua zbog priprema za drugi dio sezone. U prvom ste sjajno odigrali za Segestu i dali sedam golova u 15 utakmica. Kako Vam je u Sisku?
Bila je ovo dobra polusezona za mene, ali može i bolje. Težim uvijek da budem bolji jer u nogometu nitko nije nezamjenjiv, pogotovo u nižim ligama. Danas je sport biznis i nema tu puno ljubavi. Čim ja ne budem mogao igrati na ovoj razini, doći će netko drugi tko može. Nije to samo tako u Segesti, nego u svim klubovima.
Osim što ste zabili sedam golova, najbolji ste asistent polusezone s 13 asistencija. Osjećate li da biste možda ipak trebali igrati u nekoj višoj ligi?
Ne isplati mi se ići igrati u drugu ligu. Tamo ljudi jedva da zarade tisuću eura mjesečno. Neki klubovi ne isplaćuju ništa po tri-četiri mjeseca. Pa i u prvoj ligi imaš Šibenik, koji nije dao svojim igračima nekoliko mjeseci plaću. Što ću onda? Osim Hajduka, Dinama, Rijeke i Osijeka, svi drugi klubovi preživljavaju.
Dečki igraju za par tisuća eura. Nije to dovoljno da sebi osiguraš život. Moraš odigrati dobru sezonu da bi napravio transfer van ili da bi te uzeo neki od ova četiri kluba u Hrvatskoj. Važno je igračima nastupati za stabilne klubove kako bi mogli prehraniti svoje obitelji.
Prije povratka u Hrvatsku igrali ste u Mađarskoj za Honved i Kišvardu. Honved je bio klub za koji ste imali najviše nastupa u karijeri i odlične brojke. Kakva su Vam sjećanja od tamo?
Honved je cijenjen klub u Mađarskoj, najpoznatiji po tome što je Puškaš igrao u njemu rano u svojoj karijeri. Predsjednik nam je bio Amerikanac mađarskog porijekla. Bio sam u Zrinjskom i nazvali su me bih li došao u Honved. Bila je zima, a tamo je već bio jedan Hrvat, stoper Ivan Lovrić. Bilo je i nekoliko Srba. Lako ti je kad imaš svoje ljude oko sebe, mislim na Balkance.
Mi smo u dvije i pol godine igrali kvalifikacije za Europu. Igrali smo dvaput finale kupa i jednom ga osvojili. Bio sam najbolji strijelac i asistent kluba u kupu kad smo ga osvojili. Igrali smo tad 3-5-2 pa sam mogao igrati više prema naprijed. Imam predivne uspomene, navijači su me voljeli, davao sam sve najbolje od sebe i mislim da su to cijenili.
U posebnom Vam je sjećanju ostao Zrinjski. Često dijelite neke uspomene na svoje vrijeme u Mostaru. Zašto Vam je tamo bilo posebno?
U Zrinjskom mi je najviše u sjećanju ostalo zadnjih pet kola. Bili smo otpisani. Izgubili smo od Željezničara 1:0 i mislim da je u tom trenutku bila razlika pet bodova pet kola prije kraja. I njihov trener tadašnji je rekao na konferenciji za medije "šah-mat".
Nakon nekoliko dana je i moj bivši suigrač iz Hajduka Ivan Lendrić rekao da je prvenstvo gotovo i da će se ispred Vječite vatre okupiti sto tisuća navijača Željezničara. Na kraju smo mi osvojili naslov. U nogometu nikad ne smiješ reći da je nešto sigurno i gotovo prije nego što stvarno završi. Iz Bosne i Hercegovine nosim tu veliku uspomenu.
Osvojili smo prvenstvo. Vjerujte mi, teško je nešto osvojiti i na terminu s prijateljima, a kamoli nešto više. Većina ljudi je od nas digla ruke, ali mi smo vjerovali. Na kraju je na stadionu u Mostaru bilo više od 25 tisuća gledatelja, ne vjerujem da se ikad to ponovilo.
Imate dosta fotografija s navijačima iz svih klubova u karijeri. Dojam je da su Vas voljeli kamo god ste otišli.
Nikad nisam imao problema ni s kim. Kao igraču mi je najbitnije da dam sve od sebe na svakom treningu i na svakoj utakmici. Uvijek mi je bio interes braniti boje kluba. Važnije je ono što piše na prednjoj strani dresa od imena koje je na zadnjoj strani.
Navijači bi to uvijek prepoznali. U Mostaru su mi ostavili grafit ispred stadiona. Danas je drugačije. Ovi mladi momci imaju pun frižider i nemaju se za što boriti. Drugačije je to nego kad je moja generacija kretala.
Dok ste igrali za CSKA Sofiju, nastao je nadimak Bezobrazna livica. Jeste li ga prihvatili ili Vam smeta?
A taj nadimak je nastao više kroz neku zajebanciju. Tamo sam isto imao dobar odnos s navijačima. Ludogorec je broj jedan u Bugarskoj što se tiče financija i rezultata u posljednje vrijeme, ali povijesno najveća dva kluba su Levski i CSKA iz Sofije. Oni imaju najviše navijača. Na polusezoni smo bili 12 bodova ispred Ludogoreca.
No klub je upao u financijske probleme i do ljeta se sve raspalo. Nismo čak završili ni treći. Neki igrači su otišli, a CSKA je izbačen u zadnju ligu. Vratili su se sad u prvu ligu, ali teško je to objasniti. Sad postoje dva CSKA-a, ali ne znam koji je od ta dva kluba pravi.
Tad ste trebali ići u Dinamo Kijev, ali predsjednik bugarskog kluba Vas nije htio dati za manje od 10 milijuna eura?
To je predsjednik izjavio, ali nije bila istina. Da je došla ponuda, prodao bi on mene. Tada je trebalo platiti odštetu od dva milijuna eura, a on je rekao da bi me dao za deset.
Rekli ste, gostujući prije par godina na Indexu, da su Vam Srbi uvijek više pomagali od Hrvata. Stojite li pri toj izjavi?
Igrao sam u Honvedu s Đorđom Kamberom, koji mi je bio i kapetan. Tko god ga je zvao od menadžera i pitao za nekog srpskog igrača, on bi uvijek sve pohvalio iako neke uopće nije znao. To kod Hrvata nije slučaj.
Što se tiče trenera i igrača, mi poseremo čovjeka čak i ako ga ne znamo. Ako ga znamo, onda je još gore. Ja sam bio u takvim situacijama, osjetio sam to na svojoj koži. Prvi smo u tome da jedni druge vrijeđamo.
Trebali ste ići u Partizan, ali nije to uspjelo. Ipak, dobili ste brojne uvrede zbog toga.
To je istina. Da se taj transfer završio, išao bih u Partizan bez ikakvih problema. Danas je sasvim normalno da Hrvat ode igrati u Srbiju i obrnuto. Tad su svi skakali i govorili mi "di ćeš tamo?" U sportu ne postoji nacionalizam. Svoju djecu odgajam tako da ih učim da su svi ljudi isti. Svi jedemo istu hranu i udišemo isti zrak. Odgajam ih tako da nikog ne mrze.
Općenito, dosta ste izloženi na društvenim mrežama, pišete stvari koje se ne sviđaju svima. Kako se nosite s ružnim komentarima?
Ne zanima me kakvo će tko imati mišljenje meni. Ne mora me nitko voljeti. Znam kakav sam i moji doma znaju kakav sam i to mi je dovoljno. Danas je situacija takva da moraš jako paziti da nekoga ne uvrijediš. Teško je reći istinu. Ali mene boli k*rac. Kažem sve onako kako je, a ne onako kako bi drugi htjeli čuti. Neću se promijeniti nikad.
Je li Vas kad koštala ta izravnost i iskrenost?
Kratkoročno gledano, možda ćeš nekad sebi i reći da nisi trebao nešto napraviti na način na koji si napravio. Dugoročno - istina uvijek pobijedi. Ne zanimaju me laži i muljanja. Danas je vrijeme takvo da te netko želi prevariti čim izađeš iz kuće.
Većina ljudi laže, čast iznimkama. Ako ne nosiš glavu na ramenu, ako nisi sav svoj, najebo si. Sve se gleda kratkoročno, kako će se prevariti i što više zaraditi. Nakon nogometne karijere želim biti trener, ali idem na svoj način, pronaći ću svoj put. Nema uvlačenja u guzicu nikome.
Jeste li već krenuli u školu za trenera?
Sad u četvrtom mjesecu polažem za C licencu i tu ću krenuti. Nakon toga planiram dobiti i više licence. Nakon svakog polaganja trebao bih raditi u nekom klubu, a to ću i napraviti.
Pričali ste kako ste bili nemirni kao dijete...
Bio sam hiperaktivno dijete, nisam mogao biti miran i na mjestu. Ravnatelj je zvao mog oca i predložio mu da me ispiše iz nogometa. Zamislite tu ideju! Pa bez nogometa bih bio još luđi, da ne izbacim iz sebe tu energiju. Otac me onda odveo u školu na Skalice, a dotad sam bio u Spinutu. U to je vrijeme bilo drugačije. Puno više su se poštivali nastavnici.
Odrasli ste uz Hajduk, živjeli ste vrlo blizu stadiona Poljud.
Sve je počelo od sedme godine, otac me upisao u Dalmatinca. To je klub iz kojeg se išlo u Hajduk. Bilo je tamo 500-600 djece, a ja sam bio jedan od tridesetak koji je bio izabran da igra za Hajduk. Većini djece san je bio igrati u Barceloni ili Realu. Meni je samo bila želja da na Poljudu igram u bilom dresu.
Živio sam ni 500 metara od stadiona. Svoj cilj sam ostvario. Izborio sam se najprije za juniorsku momčad pa za seniore Hajduka. Osvojio sam Kup s Hajdukom. Pitaju me nekad jesam li zadovoljan karijerom. Prijatelju, mogao sam ništa ne napraviti i završiti na ulici. Ne žalim ni za čim.
Više pročitajte OVDJE.
