Otišli su na Karibe na Torcidin rođendan krajem listopada prošle godine, mjesecima prije korone i sveg tog kaosa koji ih je s vremenom ipak dostigao i na drugom kraju zemaljske kugle. Neko vrijeme bili su zarobljeni, kao uostalom i tisuće hrvatskih pomoraca, ali su se, eto, nekako uspjeli vratiti, piše Tportal.
Povezani sadržaj
Bilo je to prvo prekooceansko putovanje kruzera - jedrenjaka Aiaxaia, trogodišnjeg ljepotana koji je unatoč neobičnom imenu zapravo rođeni Splićanin - nastao je u škveru, naravno - a njime je prvi put u ulozi kapetana upravljao mladi Jure Strižić. Ni manje ni više, nego odmah preko Atlantika.
- U pomorstvu je ovo ruta koju tisuće brodova odrađuju već stotinama godina, to je zapravo normalan i običan posao. U našem slučaju možda izgleda samo malo romantično: mali brod iz maloga mista odradija je veliku đitu- trezveno će kapetan Strižić.
Ne pada mu na pamet raditi veliku priču ili spektakl, pa nećemo ni mi: samo ćemo u kratkim crticama opisati kako je to putovanje zapravo izgledalo i kako su uspjeli uteći s Kariba, čiji sam naziv najčešće asocira na raj na Zemlji.
A nije tako, pogotovo ukoliko si zatočen na brodu na vezu, dok je vani na snazi strog policijski sat.
- Isplovili smo prije pola godine i već na prvom koraku Mediteran nas je, bogme, pošteno poškakljao, a u Gibraltaru smo ukrcali Lea Lemešića. Ko ga ne zna, opisat ću ga kao veliku, pravu ćunku- iskreno Strižić opisuje legendarnog splitskog jedriličara koji je prije nekoliko godina svojim brodom Dora s posadom odradio put oko svijeta u pet godina i sedam mjeseci, prešavši 66 tisuća milja, preplovivši pet oceana i mnoštvo manjih mora te obišavši više od 50 zemalja.
Lemešić je s njima napravio prvi đir Karibima i upoznao ih s otocima, a onda je ekipa bila potpuno spremna primiti goste spremne platiti tih stotinjak tisuća eura za tjedan luksuza i obilazak četrnaest karipskih država, od Djevičanskih otoka do Grenade.
Ima još ovakvih brodova na sličnim rutama: ljeto odrade po Jadranu ili na Mediteranu, a zimi krstare Karibima. Bitno je krenuti natrag negdje u proljeće jer prvog dana lipnja ondje započinje sezona uragana. Ne možeš nikamo.
- To je taj vremenski prozor za prelazak Atlantika, od sredine travnja do kraja svibnja, u kojemu imaš relativno sigurnu plovidbu. Tako smo i bili planirali, sve dok nas nisu počele sustizati vijesti o koroni: najprije malo-pomalo i izdaleka, pa se gotovo ni ne osvrćeš, pa onda sve jače i iz sve bližih izvora, ali nikada nismo mogli zamisliti da će jedan virus u ovoj mjeri uspjeti paralizirati cijeli svijet. U pola jedne ture dobili smo neslužbenu informaciju da se naša luka u Sint Maartenu uskoro potpuno zatvara, kao i cijela ta državica, pa smo požurili natrag. Bili smo među zadnjih pet brodova koji su uspjeli ući i vezati se- prepričava kapetan Strižić.
Ondje, u državici od samo četrdesetak tisuća ljudi i pod nizozemskom kontrolom - dok drugi dio otoka pripada Francuskoj - već idućeg dana nastupila je potpuna karantena, što znači da je bilo zatvoreno apsolutno sve. Od trgovine do ljekarne i od javnih prostora do luka. Biti zarobljen na brodu na Karibima teoretski zvuči privlačno, ali u stvarnosti to definitivno nije tako.
- Potpuno su se odsjekli od svijeta, ali nije im pomoglo to što su neki njihovi državljani donijeli virus iz inozemstva, pa je onda proglašen i policijski sat. Sve je bilo potpuno blokirano pa smo jedva, uz veliku pomoć naše ambasade u Haagu, nekako uspjeli dobiti rezervne dijelove za motor i tankove za naftu. Četiri člana posade uspjeli smo ukrcati na avion za Hrvatsku, a mi smo krenuli natrag tek 22. travnja- opisuje Tportalov sugovornik.
Nakon dvanaest dana i uz promjenu kursa stigli su do Kanara, no i ondje su ih držali na čekanju te na jedvite jade pustili samo na nekoliko sati, kako bi se opskrbili i krenuli dalje.
Slična situacija bila je na Gibraltaru - opet strog režim bez izlaska na obalu - da bi eto, poslije novih tjedan dana, doplovili do Dubrovnika.
Njih sedam: kapetan Strižić i njegov zamjenik, s kojim se rotirao Toni Vuković, mornari Kapić i Smajlagić, glavni stjuard Tomaš, električar Jerončić i kuhar Barač. Kad je u jednom trenutku dubinomjer pokazao simboličnih Torcidinih 1950 metara, posada se bacila u more i poslala sliku doma, u Dalmaciju.
- Kako je izgledao put natrag? Pa, recimo, možda dovoljno govori podatak da smo u nešto više od tri tjedna ugasili motor samo jednom na osam sati- smije se kapetan.
Zanimljivo krštenje, nema što.