Razlikovao se okruglim farovima umjesto udvojenih kvadratnih, trakastim brzinomjerom i šaltungom uz volan, umjesto okruglih instrumenata i ručice mjenjača na središnjem stupu, a suvremeni 1.6 DOHC snage 90 KS, zamijenjen je ‘antiknim’ 1.3 OHV sa 60 KS…

Pezejac je jedan od zanimljivijih automobila, limuzina iz 1970-ih. U vremenima kad su Fićo, Renault 4, Spaček, Trabant, Škoda 1000 MB, Wartburg… bili dostupna motorizacija ‘radničk klase’, a Tristač poželjna obiteljska i poslovna limuzina, pojavio se Pezejac, Zastava 125 PZ. Početkom 1970. bio je to luksuzan auto, pogotovo što je trebalo vremena da se shvati kako je, svojevrstan, ‘fejk’.

Naime, nakon što je Fiat sredinom 1966. izvrsno startao modelom 124, koji će zamijeniti popularni 1300 (proizvodio se i kao 1500, a kod nas se proslavio kao licencni Tristać) te osvaja titulu ‘Europskog automobila 1967. godine, u Torinu su odlučili napraviti njegovu luksuzno-sportsku verziji. Fiat 125, s blago modificiranom i znatno bogatije opremljenom karoserijom te DOHC motorom obujma 1608 ccm i snage 90 KS, umjesto OHV-a s 1197 ccm i 60 KS, piše Autoportal.

Do stotke je ubrzavao za 12,7 s i mogao potegnuti 160 km/h. Bilo je to tada, vihor, u rangu ultimativnih sportskih automobila toga doba, odlikaša tipa Alfa Romeo Giulia 1300 i BMW 1600. Godinu kasnije stigla je i verzija s dvostrukim rasplinjačem, modificiranim bregastim vratilima i 5-stupanjskim mjenjačem s tada već sportskim performansama (11,9 s i 170 km/h).

Budući da su osnovna koncepcija (motor uzdužno sprijeda i stražnji pogon, preko krutog stražnjeg mosta) i karoserijska platforma bili praktički isti), Poljaci su došli do zanimljive ideje…

Polski Fiat, svojevrsni ‘joint venture’ poljske vlade i Fiata, u studenom 1967. počeo je proizvoditi Polski Fiat 125p, svojevrsni ‘fake’ izvornog Fiata 125. Izvana je bio praktički isti, samo što je umjesto dvostrukih (2×2) kvadratnih prednjih svjetala dobio dvostruka okrugla, kakva su se ugrađivala u licencnu verziju već umirovljenog Fiata 1300 (kod nas se proslavio kao licencna Zastava 1300 – Tristać).

A praktički cjelokupna unutrašnjost, s trakastim brzinomjerom do 160 km/h (tada je to bilo iznad prosjeka i ručicom 4-stupanjskog mjenjača uz volan. Dobio je staru, pouzdanu mehaniku Fiata 1300 – motor ‘kent’ koncepcije, s tri ležaja radilice i OHV razvodom, koji je iz 1295 cm razvijao 60 KS.

Trendovska, uglata limuzina dugačka 4233, široka 1625 i visine 144 mm te razmjerno kratkog međuosnog razmaka 2406 mm ležala je na ‘kamionskom podvozju, sa stražnjim krutim mostom na lisnatim oprugama (izvorni 125 je imao uvojne opruge s Panhardovom motkom i Wattovim polugama, dakle dobro vođeni kruti most).

Performanse su bile osjetno lošije nego u izvornom 125, ali, za tadašnje pojmove još uvijek sasvim OK. Fiat 125p je, poput Tristaća, stotku hvatao za 21,5 s i razvijao 140 km/h. Tada je to bilo ‘puna šaka brade’. Polski Fiat 125p, svojevrsni ‘lažni’ Fiat 125, u Poljskoj je postao omiljeni automobilski ‘luksuz’. Tada su i u kragujevačkoj Crvenoj Zastavi da bi to mogla biti dobra ‘formula’ za tržište bivše države.

Pokrenuta je proizvodnja, tako što je karoserija i dio komponenti stizala iz Poljske, a glavnina se, s mehaničkim komponentama Tristaća proizvodila u Jugoslaviji. Nastala je Zastava 125 PZ (Z je dodano od Zastava i tako je nastala slavna kratica Pezejac). U Poljskoj je 125 p 1968. dobio i verziju 1500 sa 70 KS i boljim performansama (18 s, 150 km/h), ali je ionako visoku potrošnju od 9,5 litara u prosjeku povećao na 10,5. Na jugoslavenskom tržištu prvi jedini Pezejac bio je 1300.

Njegova se karijera završava početkom 1972., kad se zahuktala proizvodnja Zastave 101. Tada mjesto Zastave 125 PZ dolazi Polski Fiat 125p (malo se slovo pisalo uz broj). Dobio je nešto bogatiju izvedbu, sa stražnjim velikim pravokutnim svjetlima Fiata 125 Special (umjesto s po dva uspravna trakasta svjetla sa svake strane) i nudio se samo u verziji 1500. Tada počinje priča o ‘Pejcu’, no i za njega najčešće zadržao naziv ‘Pezejac’.

E, da, koliko god se poli pljuvati po kvaliteti nekadašnjih Zastava, ona je bila korektna. I Zastava 125 PZ bio je kvalitetniji auto od Polskog Fiata 125p. Njihovi su motori bez otvaranja teško prelazili 100.000 km, većina j trebala ozbiljniju reparaturu i prije, a i poljski diferencijali su znali pucati. I trošio je 10-12 litara.

Ali da je to bio tada ‘gospodski’ auto po cijeni Zastave 101, čak nešto jeftiniji od licencnih, ali gotovo izvornih Renaulta 4 iz Novog Mesta i Citroën Dyane 6 iz Kopra. A to što je nakon 4-5 godina trebala ozbiljnija reparatura, nije bio veliki problem, dijelovi su bili jeftini.

Najveći je problem što je izvorno ne baš dobra stabilnost, na ‘kamionskom podvozju’, s poljskim gumama Stomil postajala na skliskome jako problematična i opasna. No, te su gume ipak, za malo bile bolje od ‘plastičnih’ i ‘nepoderivih’ domaćih Tigar i Trayal.

Pametniji su ih brzo mijenjali korektnim gumama Sava, a tko je imao love i pameti, nabavio bi zapadnoeuropske gume (Michelin, Pirelli, Kleber…) Tada je ovaj model pružao i korektna vozna svojstva, a imao je vrlo dobre kočnice s četiri diska.

U Poljskoj se ovaj slavni model, ‘dostupna šminka’ proizvodio do 1991., a kod nas se počeo povlačiti početkom 1980-ih, kad ga zamjenjuje, barem stilski te izvedbom karoserije i unutrašnjosti,suvremeniji Polski Fiat – FSO Polonez. ‘Pezejaca’ i ‘Pejaca’ proizvedeno je više od milijun i pol, javlja Autoportal.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime