Uz slavlje najveće kršćanske svetkovine – Uskrs – vežu se brojni običaji i vjerovanja, koji su u narodu prisutni stoljećima. Na dalmatinskim otocima i u Zagori neki običaju su se prenošenjem na mlađe generacije očuvali i dan danas.
Sve, dakle započinje Korizmom.
Korizma počinje Pepelnicom, a završava pred Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom počinje Vazmeno trodnevlje. Kršćani se pripremaju u korizmi za slavljenje Uskrsa: molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi.
„Prije smo bili na kruvu i vodi, a sad se odriču da bi smršavili“
Korizma je bila vrijeme duhovne i tjelesne obnove naroda.
„Mala, Korizma ti, nije bila ka danas. Sad se odriču samo za glumu ili iz nekih interesa koji nisu vjerski. Da bi smršavili i tako, a prije se nije mrsilo od Čiste sride do Uskrsa. Neki su bili samo na malo kruva i vode“, priča mi baka Mara iz Cetinske krajine.
Za vrijeme korizme vodio se intenzivniji vjerski život: više se molilo, išlo se na ispovijed, križni put i sl. Kao oblik pokore i pripreme za Uskrs, bio je i post i nemrs. Uglavnom bi se jeo samo kruh i pila voda. Žene često u cijelo vrijeme korizime nisu jele ništa mrsno, dok su se muškarci manje toga pridržavali. Nije se smjelo plesati, svirati i veseliti jer je korizma vrijeme tuge i žalosti.
„Nije se smilo pivat, ni televiziju nismo palili. Vjenčanja i druga slavlja nisu dlazila u obzir. Ako bi se divojka i udala to je značilo da nije vjernica. Ako bi se kasnije odlučila za vinčanje u crkvi, prekriva bi se Gospin kip jer su te divojke bile već nečiste“, pojašnjava mi baka Mara.
Prema Milić L., Cvjetnica je dan kojim se obilježava svečani Isusov ulazak u Jeruzalem. U Dalmaciji bi se toga dana blagoslivljale različite biljke, a najčešće grane palme, masline, ružmarina, kao i grane drveta limuna i naranče. Vjeruje se da te grane štite obitelj u kojoj se nalaze tijekom cijele godine. Cvjetnica je u nekim mjestima Dalmacije dan kad se obitelji intenzivnije sjećaju svojih pokojnika i mole za njih. Ljudi obilaze groblja noseći na njih cvijeće i grane masline.
Baka Mare mi prepričava običaje koje je ona i njena njeguju običaje i dan danas.
„Na Cvitnicu se nosilo cviće na groblje. A svak bi se taj dan umiva u ljubičicama i sviću, brale su se grane masline i blagoslivljale u crkvi. Vidim sad to isto rade, ali da bi slikali za internet“, smatra Mare.
U Dalmaciji, posebice u i oko Dubrovnika i Splita na posvetu se nose pome tj. ispletene palmine grančice.
DANAS JE CVJETNICA Znate li za običaj umivanja u cvjetnoj vodi i što to znači?
Golubice u okolici Omiša
Ispletene maslinove grančice ukrašavale su se ružičastim i bijelim cvjetićima šeboja i bijelim golubicama izrađenima od srži smokve, koja se ištrcavala između dva „kolinca“, pregiba posebnim tankim štapićem od šipka. Kljun golubica se nekada ukrašavao bojom od crvenog krep papira, a oči ugljenom, no danas je to lak i flomaster. Taj običaj je sačuvan na Korčuli, Pelješcu te okolici Splita i Omiša.
„Svoju djecu, a i unuke sam naučio raditi golubice, svake godine ih radimo i stavljamo na granu masline pa ih u crkvi blagoslovimo. Držimo ih u kući tijekom cijele godine ili se nose u polje kako bi blagoslovile urod. Jako je važan trzaj i da ima soka“, objašnjava Nikola iz okolice Omiša.
Sveto trodnevlje
U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se nisu obavljali težački poslovi na polju. U te dane ne zvone crkvena zvona. U Dalmaciji je običaj da se na Veliki četvrtak vezuju crkvena zvona. Dječaci drvenim škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve Anđeo gospodnji te vrijeme početka crkvenih slavlja.
Na Veliki bi se četvrtak u dalmatinskim krajevima šibale klupe u crkvi kao spomen na šibanje Isusa Krista. Nekada su ljudi znali pretjerati, pa bi klupe bile i uništene, navodi M.Dragić. Taj se dan nazivao i zelenim četvrtkom jer bi se jelo samo zelje. Prema predaji je Blažena Djevica Marija tu večer skuhala zelje i čekala Isusa, ali nije došao kući jer su ga izdali i uhitili.
Zbog toga, tradicionalno se na taj dan priprema zelje, te se u narodu Veliki četvrtak naziva i Zeljavi četvrtak. To je dan spomena na Isusovu Posljednju večeru, koju je, za vrijeme židovske pashalne večere, prije muke proslavio sa svojih dvanaest apostola, ostavivši im trostruki dar: euharistiju – misu i pričest; svećenstvo u Crkvi; te simboličku pouku o važnosti bratske ljubavi. Na taj dan Katolička crkva ulazi u Sveto trodnevlje i sprema se na slavljenje Uskrsa, navodi Dragić.
Na Veliki četvrtak, ali i petak i subotu, nije se smjela obrađivati zemlja jer u njoj počiva Isus. Nije se smjelo općenito raditi, čak ni pripremati kruh; kruh bi se pripremio prije blagdana i ponekad se jeo i po osam dana, sve dok ne prođe svetac. Na Veliki četvrtak bio je običaj da se dvanaestorici ljudi peru noge kao spomen na Kristov čin pranja nogu svojim apostolima na Posljednjoj večeri.
Među rijetkim običajima Velikog četvrtka koji se i danas njeguju spada Prikazanje anđela u Kaštel Starome. Taj prastari, scenski veoma zanimljiv običaj, bio se ugasio poslije drugog svjetskog rata, ali je odnedavno obnovljen. Rano poslije podne dok svećenik propovijeda o muci Isusovoj, pjevači ga u nekoliko navrata prekidaju prigodnim napjevima. Zatim se pojavi anđeo (velika drvena lutka) koji lepećući krilima pokazuje razne predmete vezane uz Isusovu muku (čaša, kesa, pivac, konop, stup, biči, čavli, mlat, križ, kruna, spuga, sulica, šudar, skale, halja, žare, klišta). Jedan od pjevača pojedinačno ih opisuje u stihovima. Obred se obavlja prema srednovjekovnom čakavskom scenariju sačuvanom u prijepisu iz XVIII. stoljeća.
Na Veliki petak muškarci su šibali cure po nogama
Veliki petak je spomendan muke i smrti Isusa Krista. Oltari su bez križa, cvijeća, oltarnika, svijećnjaka, što simbolizira Isusovu muku i smrt. U crkvi se pjevala muka Isusova, otkrivao se i ljubio križ, te se pjevao Gospin plač. Na Veliki petak je bio glavni post i nemrs. Prema M.Dragić, muškarci su nosili koce i palili vatru, tukli su šibama cure po nogama; taj se običaj zvao barabani. Pilo se i vino na Veliki petak, pa se govorilo: Koliko se vina popije, toliko se krvi dobije. Simbolika je to kojom se časti dan kad je Isus svoju krv prolio za svijet. Na Veliki petak ljudi bi obično svarili krumpira, te stavili malo ulja i kvasine.
Na Veliki petak u crkvama se ne održavaju svete mise. Dan je to kada se prisjećamo Isusove smrti na križu pa se stoga obavljaju crkveni obredi bez služenja mise. Liturgija se sastoji od molitve, klanjanja križu i pričesti. Kršćani vrlo strogo poste na Veliki petak iako trajanje posta varira.
Svi katolički vjernici na Veliki petak od 18 do 60 godina poste, a za starije od 14 godina obvezan je i nemrs. Nemrs znači da se taj dan ne jede meso, a post da se osoba jednom u danu najede do sita te još dva puta nešto pojede. Na Veliki petak, dakle, obično se u Dalmaciji jede riba.
Čuvari Kristova groba
U hrvatske običaje spadaju i tzv. žudije, čuvari Kristova groba u južnohrvatskim prostorima. Žudije su sastavljene od 12 stražara predvođenih zapovjednikom tzv. judom kao trinaestim članom.
Obično su odjeveni u odore rimskih vojnika. Uprizorenje počinje na Veliki četvrtak kada izlaze pred oltar, gdje stražare izmjenjujući se po četvorica sve do Vazmenog bdijenja.
U svim župama Imotske krajine bio je čuvari su u crkvi na Veliki petak i Veliku subotu čuvali Kristov grob. Za tu priliku u crkvi bi se uredio grob kojeg su čuvari čuvali kao Kristov grob. Stražari bi za vrijeme stražarenja obukli odoru i dobili puške. Istodobno su stražu čuvali po dvojica, jedan s jedne, a drugi s druge strane groba, licem okrenuti jedan prema drugome. Izmjenjivali su se svaka dva sata.
U Vrlici se na Veliki četvrtak priredi grob koji se lijepo okiti i u njega položi Isusov kip. Grobara ima četrnaest. Obučeni su u narodnu nošnju: koporane, košulje, mačeve, noževe, cvancike na kapama. Na čelu im je harambaša. Skupe se pred crkvom. Harambaša ih pred crkvom izabere i on pred njima ide u crkvu. Za njim stupaju dva grobara. Po dvojica čuvaju grob smjenjujući se svakih pola sata. Jedan grobar stoji kod Isusove glave, a drugi kod nogu. Ne smiju se ni mrdnuti dok ih ne izmjene, navodi Lozica.
Biti grobar u Vrlici je običaj od davnina i predstavlja veliku čast. Taj crkveno-pučki obred postao je povijesnom i kulturnom baštinom hrvatskoga katoličkog puka vrličkoga kraja. Pravoslavci u Vrlici također štuju taj obred. U dane Svetoga trodnevlja dolaze i oni Vrličani što žive u Splitu, Zagrebu i drugim mjestima u domovini ili izvan nje.
U naše vrijeme broj stražara je neograničen, obično ih svake godine ima između trideset i šezdeset, najčešće četrdeset. Većinom su to mladi od dvadeset do trideset godina, ali ima i starijih. Bilo je i onih starijih koji su bili i po dvadeset godina stražari. Obred se zadnjih godina promijenio. Stražari dolaze na Veliki petak i rasporede se na smjene koje počinju između 19.30 i 21 sat, ovisno o završetku obreda ljubljenja križa i početka procesije. Na Veliki petak stražari cijelu noć čuvaju grob. Dok prva smjena ide na dužnost, druga je u pripravnosti, a ostali stražari idu u procesiji noseći ferale i svijeće prateći svećenika sa Presvetim Oltarskim Sakramentom, a narod ide iza njih.
Među pobožnostima posebno se ističe križni put, koji je obogaćen raznovrsnim duhovnim i umjetničkim izričajima koji ovise o senzibilitetu različitih kultura, a najpoznatiji je procesija Za križen na otoku Hvaru.
Procesija Za križen svake godine počinje točno u 22 sata tako što šest procesija istovremeno kreću iz šest župnih crkava središnjeg dijela otoka, u mjestima Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik i Svirče. Svaka procesija se vrti u tom velikom krugu, da bi se u 7 sati ujutro vratila u svoje polazište.
"Ja sam koji jesam"
Velika subota se zove još i Bila subota. Tako se zvala jer se tada trebalo dobro umivati. Predvečer se nosilo jelo na blagoslov u crkvu – jaja, pogačice i pletenice koje su bile za djecu. Na blagoslov se nosilo i vino, sol, kapula, pršut, slanina.
Ova se tri dana nije smjelo raditi u polju. Na Veliku subotu običaj je da se prije mise upali ispred crkve veći oganj koji se prije svete mise blagoslovi te se od njega zapali uskrsna svijeća. Na taj se dan nosila hrana na blagoslov u crkvu, a ona se jela za Uskrs za vrijeme doručka.
Posjećuje se posebno uređeni Božji grob u crkvi. Ne slavi se euharistijsko (misno) slavlje. U subotu navečer, slavi se vazmeno bdijenje, koje pripada u obrede Uskrsa.
Ono počinje blagoslovom vatre ispred crkve, a zatim slijedi povorka i pozdrav uskrsnoj svijeći koja predstavlja Krista, biblijska čitanja koja razotkrivaju svu povijest spasenja, blagoslov krsne vode te misa za proslavu uskrsnuća. Sve te sastavnice Vazmenog bdijenja nemaju odjeka u narodnim običajima, ali se u njima prije svega očituje blagoslov ognja i proslava događaja uskrsnuća.
Narodni velikosubotnji običaj o obnovi kućne vatre u najužoj je vezi s prvim crkvenim obredom na Veliku subotu, naime blagoslovom vatre pred ulazim vratima u crkvu. Blagoslov vatre podsjeća na gorući grm iz kojega je Bog govorio izraelskom vođi Mojsiju i otkrio svoje ime: "Ja sam koji jesam". Od te vatre svećenik pali uskrsnu svijeću koja označava uskrslog Krista.
Svećenik na svijeću stavlja simbole A i Ω. To označava Krista koji je i početak i svršetak. Također se na svijeću stavljaju brojevi tekuće godine. Narav znaka iziskuje da se svake godine u Vazmenom bdjenju blagoslivlja nova uskrsna svijeća, napravljena od prirodnoga voska. Uskrsna svijeća kroz čitavo vazmeno vrijeme stoji kod ambona i pali se u svim zajedničkim bogoslužnim činima. Upravo tim bdijenjem vjernici započinju slaviti Uskrs.
Simbol jaja
Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdjenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. Nije se smjelo ništa baciti; ljuske jajeta nosile su se i zakapale u vrt, pokraj panja ili u kut, vjerujući kako će urod i plod biti bolji. Poslije uskršnjeg objeda mladež se veselila igrajući i pjevajući.
Prema uvriježenim narodnim običajima u Hrvatskoj da bismo preuzeli klicu novog života jaje valja pojesti, kako bi cijelu godinu ostali vitalni i zdravi. Tradicija je to koja se održala do današnjih dana u nekim dijelovima.
Na početku dvadesetoga stoljeća jaja su bila dio uskrsnih običaja u Dalmatinskoj zagori, ali se nisu kao danas ukrašena darivala rođacima i prijateljima, već su se davala župniku crkve.
Ono što je posebno uveseljavalo najmlađe, ali i starije, bilo je međusobno tucanje jajima; u toj je igri pobjednik bio onaj kojemu je pošlo za rukom razbiti najviše jaja drugima. U kršćanstvu je ono simbol novoga i vječnoga života što ga je Isus svojim uskrsnućem omogućio ljudima.
„Ove godine koliko su poskupjela stat će u košarici“
Pisanice su nekoć imale puno veću važnost nego danas. Darivali su ih momci svojim djevojkama. Na pisanici se mogla pronaći i poneka ljubavna poruka, poput ”Ovo se jaje za poljubac daje”, što je bila igra zaljubljenih koja je vodila ka novom, još čvršćem, zbližavanju parova.
U Dubrovniku je buduća mlada morala svom zaručniku darovati čitav tucet jaja, a svekrvi ispeći pletenicu od tijesta.
„Nakon što se pojede blagoslov jaja, cijela obitelj ide misu, a nakon toga u spaš na polje. Tamo se peču janci, gradele, djeca igraju balote, prije je to imalo neku draž, a danas iako se običaj zadržao, pretvorilo se u moderni piknik. Isto kao što se nekad jela samo kapulica koju je danas zamijenila francuska salata“, prepričava nam Lidija uskrsne običaje u Brnazama kod Sinja.
„Ništa se ta tri dana prije Uskrsa nije smjelo raditi, jaja su se bojala s kapulom i travom, djeca bi se tuckala, a onda bi pojeli jaja koja se razbiju. Ove godine koliko su poskupjela stat će u košarici“, našalila se Lidija.
Mali Uskrs je tjedan dana iza Uskrsa. U Dalmatinskoj zagori se na Uskrs ujutro sedam puta molila molitva Daj mi Gospe dobar dar: Daj mi Gospe dobar dar, Kazat ću ti dobar glas, Od Isusa Sina Tvog. Jutros Ti je uskrsnija, S desne strane Ocu sija. Ostavija je krvcu na lozici, Tilicu na pšenici, Svićicu na pčelici.