ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (92) –MLADEN DELIĆ: Ma, ljudi moji, danas je sve moguće!

Sedam zimskih, sedam ljetnih olimpijada, sedam svjetskih nogometnih prvenstava, nebrojeno europskih, regionalnih i drugih sportskih priredaba uknjižio je u svojoj novinarskoj karijeri popularni Sinjanin. Gotovo 1500 radijskih i televizijskih prijenosa bilo bi dovoljno za titulu najboljeg, koju je Mladen, legenda sportskog novinarstva priskrbio znanjem i temperamentom…

Ništa u životu nije tako teško, a opet u isto vrijeme i po­šteno i pravedno kao što je pro­laznost. Ali, sva ona jučer, ružna ili lijepa – svejedno je, mo­žemo pohraniti kao sjećanje za danas ili sutra. Čak i znatno du­že, ako pozovemo upomoć te­levizijske skope ili radijske ma­gnetofonske vrpce. U tome su, donekle, u prednosti radijski i televizijski novinari u odnosu na novinske jer traju znatno du­že. Dakako, pod uvjetom da ih netko namjerno ili nenamjerno ne zbriše i ostavi zaboravu. I baš nekako zgodno dođe nedjeljna TV – emisija »Crno bije­lo u boji«, neizbrisano svjedo­čanstvo o ljudima, vremenu i zbivanjima na ovim našim prostorima. Šteta je samo, što HRT arhivari i urednici, osim estradnih zvijezda ne rabe i druga popularna lica proteklih desetljeća. Zanimljivo bi bilo poslušati i pogledati veterana radijskog i televizijskog sport­skog novinarstva, Mladena Delića, kako temperamentno uzvikuje »Ma ljudi moji, je li to moguće?«, kako daje crvene kartone sucima i poduku televi­zijskom gledateljstvu ili radijskom slušateljstvu, dočarava­jući sve ono što se zbiva na no­gometnom ili nekom drugom sportskom borilištu, na njemu svojstven i do dana današnjeg nedosegnut način. A baš ovih dana bilježimo desetu »obljet­nicu« zaslužene mirovine bar­da sportskog novinarstva (5.11. 1994. god.). Šte­ta je što HRT nikada nije ponu­dila sjajnom reporteru neku su­radnju, ili pak zatražila da svoje golemo iskustvo prenese na mlađe kolege.


Otvorenim vratima do štimunga

– Da vam budem iskren, kon­kretno mi ništa nisu nudili. Do­nekle mi je malo krivo, ne sa­mo zbog tog odnosa prema meni nego i prema nekim dru­gim novinarima. Znate, kada odete s radnog mjesta, onda vas oni s kojima ste dugo radili brzo zaboravljaju. Meni je krivo utoliko što nisam mogao preni­jeti svoja iskustva. A ja sam puno toga prošao, pogotovo ako se radi o TV- prijenosu. Ka­da sam vršio prvi televizijski prijenos, tamo daleke 1957. godine, između ex Jugoslavije i Italije, nogometni dakako, 6:1, mi nismo imali pojma ko­liko i kada treba govoriti. Tu sam utakmicu istovremeno prenosio i za radio i za TV. Nismo imali iskustva, knjige, savjetnika koji bi nam mogli re­ći da se to tako radi. Hodajući po svijetu, slušajući druge re­portere stjecao sam iskustva i došao do zaključka da tu ne vr­ijede neka čvrsta pravila. Čov­jek izražava svoju ličnost, svoje mogućnosti i znanje…

U tim Vašim reporta­žama unosili ste i puno tem­peramenta. Publici je to bilo simpatično, a »dežurnim« kritičarima neumjesno. Što Vi mislite o tome?

– E, sad je li se trebalo uzbu­đivati ili ne? To je stvar trenutka i osobe koje vrši prijenos. Imao sam dojam kako su Englezi hladni kod takvih stvari, ali i nji­hovi su se reporteri ponekad znali uzbuditi, posebice kod konjičkih trka, znali su vikati i drukati, spojiti se s gledali­štem. U meni je bio taj stil. Imao sam uvijek na umu da je za­datak reportera približiti gleda­teljima tu atmosferu na stadionu, a to znači opisati mu riječju, pa ako hoćete i glasovno ono što se zbiva na borilištu. Uvijek kada sam vršio prijenos, molio sam da mi se otvore vrata ka­bine jer sam želio imati taj kon­takt s gledalištem. Taj štimung sam posebno osjećao kao ra­dio reporter dok još nije bilo ka­bine ni na jednom našem sta­dionu. Bio sam vani zajedno s gledateljima, zajedno s njima kisnuo ili se pekao na suncu. »Hajduka« u Splitu prenosio sam sa trave, sa terena. Iza mene bili su navijači, bučno gledalište, i uvijek sam mislio ako ne vičem da me slušatelji neće čuti pa sam i ja dizao glas. Ako bi igrao »Dinamo« ta­kvog navijanja nije bilo pa je i moj glas bio tiši. E, onda su mi govorili da navijam za »Haj­duka«, a ne za »Dinamo«.

Frfljanje zbog Frfe

Reporteri su to iz nekih profesionalnih razloga krili. Za koga navijate?

– Ja to nisam krio, ali sam na­stojao biti objektivan. Oduvijek mi je na srcu bio »Hajduk« jer sam Dalmatinac.


Spomenuli ste Vaš prvi televizijski prijenos i rezultat. Pamtite li to iz razloga što je to bio prvi prijenos. Naime, mnogi tvrde kako ste prava živa sportska enciklopedija?

– U svome poslu uvijek sam se volio osloniti na ono što je napisano. U ovim godinama, a imam ih 76, zaboravite neko ime. U direktnom prijenosu može se svašta dogoditi. Jednom na utakmici imao sam Dražena Mužinića, biv­šeg igrača »Hajduka«, pozvao jer sam ga trebao interv­juirati. Bio sam direktno uključen. Znate da su njega zvali Frfa, a meni je upravo taj nadi­mak došao na usta kada sam ga trebao predstaviti. Nikako da mi padne napamet Mužinić. Bio sam u užasnoj neprili­ci ali sam se nekako izvukao i rekao: »Neka vam se ovaj sjajni igrač sam predstavi!«. Bi­la je to jedna mala blokada u mozgu. Nisam imao često ta­kvih neprilika u karijeri, uvijek sam dolazio pripremljen. Mno­ge bilješke i danas čuvam.



Jeste li to bogato isku­stvo namjeravali pretočiti u knjigu. Reporteri Vašeg ran­ga i renomea znali su to ura­diti?

– Mislio srna napisati knjigu, ali nije bilo prilika pa je tako sve ostalo u meni. Imam mate­rijala za dvije ili čak tri knjige. Lijen sam jednostavno!

Šeširoteka

Ipak, ostane Vam dosta vremena za druženje sa sportskim radnicima i za po­neki hobi. Skupljate li još uvi­jek šešire?

– Kako ne! Uvijek sam prijateljevao sa igračima i ljudima iz pojedinih uprava klubova. Sad sam se baš vratio s jednog puta. Bio sam u Čakov­cu kod nekih prijatelja, a potom sam otišao do Murske Sobote. Imam puno prijatelja u klubu »Mura« i baš sam se iznenadio kada sam na stadionu vidio bivšeg igrača »Hajduka« Kovačića koji je preuzeo treniranje igrača »Mure«. Godinama sam sakupljao šešire. Imao sam ih u kući pedesetak. Moja pokojna supruga, ljutila se uvijek na prašini koju su oni tako lijepo privlačili. Danas mi pri­govara kćerka. Znatno manje putujem pa nemam puno mo­gućnosti za nove eksponate. Ali zato imam pravi mali muzej suvenira. Iz svakog grada gdje sam bio donio bih jedan mali suvenirčić, a bio sam na sedam zimskih i sedam ljetnih olimpijada, sedam svjetskih nogometnih prvenstava, ne­brojeno europskih, regional­nih… Ti mali predmeti podsje­ćaju me na te događaje i puto­vanja.

Je li istina da dobro ku­hate i da ste pravi bonkulović?

– Prilike su me natjerale da kuham. Supruga mi je umrla, živim s kćerkom i naučio sam kuhati. Uvijek mi je bilo drago dobro pojesti. Moji u Sinju ima­li su gostionicu i vidio sam kako je moja mama kuhala. Volim dobar bokun pojest. Mo­ram kazati da sam ja sretan čovjek. Radio sam posao koji mi je bio drag, a to je nešto naj­ljepše. Najteže mi je bilo kada mi je supruga umrla. Inače, ni­sam u životu imao nekih većih tegoba.

Kao stari autobus

Vidi se to na Vama, još bi se mogli prodati za mladića?

– To baš ne, ali za čovjeka od 76 godina ne mogu se potužiti. Baš sam nekidan rekao kćerki da izgledam k’o stari autobus. Bilo joj je krivo, štrecnula se i rekla da govorim gluposti. Ja sam to ovako obrazložio: operirao sam nedavno mrenu, eto vidiš – farovi ne rade do­bro! Imam i aritmiju, što znači da mi pumpa nije dobro, a u koljenima je prisutna artroza, ne skače se više i ne bala kao prije. Znači, amortizeri su po­pustili. Baš kao u starog auto­busa. Međutim, idem svaki dan na tržnicu i to mi nije teško.

Dakako, ljudi Vas još uvijek prepoznavaju?

– Naravno, oni stariji. Ne zo­vu me Mladene, samo doba­ce: »Ma, ljudi moji, je li to mo­guće?«. Ja ime ne odgovorim s onim najlipšim dalmatinskim pozdravom »Zdravi bili i vese­li«, već: Je, je – danas je sve moguće! Popijem svaki dan kavu na Trgu, kupim novine, sretnem nekog prijatelja, malo popričam i natrag do moje Vla­ške ulice. Već četrdeset godina stanujem u toj ulici, lijepoj i meni kao pravom Vlaju vrlo dragoj.

Mladen Delić,  hrvatski športski novinar (Sinj, 15. I. 1919 – Zagreb, 22. II. 2005).

Jedan od pionira hrvatskog športskog radijskoga i TV novinarstva. Utemeljitelj je športske redakcije Radio-Zagreba (1950). Karakterizirala ga je velika obaviještenost i sočnost izražavanja. Novinarstvom se počeo baviti 1945. u Ilustriranim fiskulturnim novinama, bio je dopisnik Borbe iz Zagreba (1953–55), urednik Radio-Zagreba (od 1950) i TV Zagreb (od 1965) pa je ostvario 12. V. 1957. prvi izravni prijenos jedne športske priredbe (nogometne utakmice Jugoslavija – Italija), istodobno je komentirajući i za Radio-Zagreb. Objavljivao stručne priloge u časopisu Povijest športa (1971–72., 1978., 1982); priredio i uredio više športskih publikacija. Bavio se aktivno košarkom i atletikom, bio prvak Dalmacije u višeboju (1934).

Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

 

Moja reakcija na članak je...
Vau
2
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime