Pisanje je jedan usamljenički čin. Treba samo pokušati kako bi se dokazala ta tvrdnja. Valja obojiti drsku bjelinu novinske kartice. Istina, iz iskustva mi je poznato, lakše je pisati iz ljutnje nego iz ljubavi. I upravo iz ovog potonjeg razloga - bjelina papira bez pomaka traje ...
Susan Sontag, američka spisateljica, rekla je jednom prilikom... »Dok pišem, vrlo sam nesigurna je li to dovoljno dobro. To je, naravno, agonija pisca!«
Pisac ovih redaka nije ni Susan Sontag, ni pisac ali, ipak je te - sad već daleke 1997. godine nakon razgovora s velikom glumicom Helenom Buljan, dugo gledao u bjelinu papira tražeći neki fini uvodni celofan, koji i Helena zaslužuje i kao žena i glumica; kazališna, filmska i televizijska ali, i kao tumač nekih mojih mladenačkih dramskih tekstova iz davne 1970, na Radio Zagrebu iz serijala „Priča koju niste čuli“. Taj lijepi glas sam čuo, a sad sam je i vidio. I mislio sam se, hoću li joj reći, onako s malom dozom neskromnosti…Znate li Vi da…Ali odustao sam da ne bih razgovor s povodom sveo na taj za mene mali ali značajan čin. Nesigurnost i malu agoniju suzbila je Ijubazna sugovornica, sposobnošću lijepog i suvislog govorenja...
Pa ipak... Ipak se kreće. Kreće recimo, emisija TV-Zagreb »Pismo i slika« u kojoj Helena Buljan, uz Sretena Mokrovića, govori stihove. Iz tjedna u tjedan. Čujemo je počesto posredstvom radio valova u »Priči koju niste čuli«, a ona ih ispriča manirom glumice velikog formata.
Takvom naime i pripada ova umjetnica!
Nekoć, ne baš tako davno, bilo je više prilika da Vas gledamo u televizijskim dramama. Nema Vas više na malim ekranima. Koji su razlozi?
-Da, nekoć je toga bilo uistinu više. Kad sam bila mlađa igrala sam u brojnim televizijskim dramama. Sada se to manje radi. Čini mi se da je TV osiromašila i da se iz toga razloga manje snima. Ipak, surađujem s Ljiljanom Jojić u emisijama »Pismo i slika«. Za mene je to ipak nekakav televizijski kontinuitet, premda bi mi glumci, više voljeli iskazati se u dramama, lako, to moram kazati, ovo što sada radim obavljam s velikim zadovoljstvom. Uskoro će me ipak biti više na malim ekranima.
Znači, ipak snimate nešto novo?
Našička veza
-Ne, snimila sam jednu lijepu ulogu u televizijskoj seriji Zvonimira Berkovlća »Dora«. Igram ulogu guvernante, miss Davison. To je serija o Dori Pejačević, koja je iz Našica kao i ja, pa je na taj način ponovno uspostavljena veza s tim krajem.
A ja bio siguran da ste Sinjanka?
-Čistokrvna sam Dalmatinka, ili kako vi to doli kažete, Vlajina. Moji roditelji su se kao djeca doselili u Našice, a rođeni su u okolici Sinja. Ja sam, pak, rođena u Našicama. Vlaški govor mi je strašno drag. I dok uprem u botun mogu ga govorit ka’ prava pravcata. Moja baka je došla kao mlada žena iz Dalmacije i uvijek je malo zatezala po vlaški, a ja sam je s velikim zadovoljstvom slušala. Sad sam već i pola života u Zagrebu.
Mnoge glumice iz Vaše generacije krenule su i filmskim vodama. Film Vas nije nešto posebno zanimao?
-Pa nekad jest, ali nisam s filmovima imala baš neke sreće. Evo, sad se jedan vadi iz bunkera. To je film »Slike iz života udarnika«, koji govori o Aliji Sirotanoviću. Bio je svojedobno zabranjen i... bunkeriran. Inače, režirao ga je Bata Čengić. U takvoj situaciji kakva jest u našoj kinematografiji, u situaciji kada se vrlo mali broj filmova snimao, ja sam cijeli svoj interes posvetila teatru. Mogu zaista kazati da kontinuirano radim na raznim razbojima: od radija, televizije, filma i teatra, a u posljednje vrijeme radim i kao asistent na Akademiji za kazalište, film i TV u Zagrebu. Asistent sam iz predmeta glume i prenosim svoje iskustvo mlađim generacijama.
„Offom“ do nagrade
Još se bavite slikarstvom?
-Oh, to je bilo davno. Slikarstvo je moja ljubav koja pomalo blijedi. Svojedobno sam to čak htjela i studirati, međutim, potpuno sam se posvetila glumištu. Ako čovjek želi jedan posao napraviti kako valja, ne može svaštariti. Naravno, nije isključeno da se jednoga dana vratim toj ljubavi. Imam nekoliko ljubavi: teatar, radio, slikarstvo. I još bi se nešto našlo...
Radio je divan medij i za glumce, zar ne?
-Da, zato što mi kao glumici pruža puno toga. U tom mediju morate sve dočarati bez slike, bilo koji lik. A to ponekad i nije baš lako. Radio se puno sluša. Mislim da ima veliki broj osamljenih ljudi koji su dosta vezani za radio. Pored toga, u tom mediju sam svojedobno osvojila i jednu saveznu nagradu u drami Vladimira Gerića »Off«.
Danas su više nego ikada, u modi glumci političari. Kao asistent predmeta glume, kažite mi, je Ii dobar glumac u stvarnosti može odglumiti jedan politički mandat. Onako... za »Oscara«?
-Je li vi to ozbiljno pitate?
Najozbiljnije...
-Ne, mislim da ne može. Odglumiti se može dobar zadani tekst u teatru, tekst koji je pisac zadao. Politika je nešto drugo, tu se dosta improvizira, a na sceni nema improvizacije, ne možete mijenjati tekst!
A u politici može?
-U politici se mora mijenjati tekst ako dođe do frke. Ljudi se prilagođavaju u politici. To je put koji je neizvjestan pa mnoge ta neizvjesnost privlači. Naravno, i vlast! Mi, koji se bavimo kazalištem tekstove prikazujemo s umjetničke strane. U tome je razlika!
Koje slike vas prate, ne mislim na one sa scene?
-Pa, evo kad već pitate, slučajnost je moja uloga u »Đuki Begoviću«. Nije velika, nije toliko značajna ali, ipak mi je draga. Član sam velike familije, snaha koja i nije bila baš tako pozitivan lik. Ali tu je i ona je dio svega toga. Više ili manje. No, sada me ta serija vraća u jedno drugo vrijeme. I svih ovih godina mislila sam o tome jer smo snimali pred sam rat u Nijemcima, mjestu pored Vinkovaca, na jednom velikom privatnom imanju. Bilo nam je zaista prekrasno, a kako nas je bilo puno glumaca, a uvijek kada nas je puno na okupu mi se lijepo družimo, pa je i tada bilo tako. To je jedno sjećanje. Međutim, poslije je došao taj rat i često sam mislila što je s tim Ijudima koji su nam dali tu svoju kuću, to svoje dvorište za snimanje. Krasno su nas bili ugostili. Gledajući one ratne slike mislila sam što se dogodilo s njima, je !i ta kuća još uvijek čitava. To je najjače osjećanje koje imam uz tu seriju, to je nešto o čemu sam razmišljala svih ovih godina. I još uvijek razmišljam.
U tim glumačkim podjelama, režiseri kao da vas, čini mi se, vide kao glumicu koja može nositi samo, nazovimo to urbani repertoar. A „Đuka Begović“ i još neke uloge vam baš pristaju. Koji su razlozi tomu?
-To ste jako dobro primijetili. Volim igrati takve uloge, ali me režiseri u tome ne vide. Oni me u svojoj mašti vide u nekakvom urbanom okruženju, i zato mi je žao što nemam puno ponuda tog tipa. Evo, baš sad Krsto Papić snima jedan film iz Dalmatinske zagore, pa mi je opet žao što me nema tamo. A ja sam i Dalmatinka. Ali, što se tu može. Ne mogu se potužiti. Radim dosta.
Godine jako brzo lete, prolaze, ostave nekakav trag. Naravno, i glumački. Mijenjaju se ljudi, repertoar i podjele. Sada su na redu tuloge majki, čak i odraslih sinova. A vaše lijepo lice kao da još uvijek nije spremno na to?
- Pa sada uglavnom igram majke. To je normalno, zar ne? I prirodno. Ali treba doći do toga da glumac toliko traje da dođe do toga da igra roditeIje.
I to je sreća. A naigrala sam se i tih mladih...Željela sam biti glumica. To sam i postala.
Sretna sam što mogu drugima davati dio sebe.
