More i ljeto, Ako ti kažem, Stari plac, Ja i moje ludo srce, Kako je toplo ovo ljeto, Škuribanda, Čobanica, Luda splitska noć, Gotovo je gotovo, Tombola, Od portuna do portuna, Tango d'amore (co author D. Tončić), Crvenokosa, Kako bi te smantala… pjesme su s kojima se Saša Lukić predstavljao na sceni Splitskog festivala.
Prvi put se pojavio 1966. godine kao autor pjesme More i ljeto. Ta skladba po svome karakteru nije odgovarala grupi 'Delfni' s kojom je mladi 20-godišnjak već bio poznat kao skladatelj i instrumentalist, pa je skladba ponuđena tada vrlo popularnoj splitskoj pjevačici Maruški Šinković…Na kamenu jednom živi tvoje ime. Hoće li ga posve izbrisati kiše? Ja ću svakog jutra odlaziti tamo i dopisat slova koja vrijeme briše. S ovim je ljetom prošlo moje vrijeme. Nikad neću više nikog ljubit lažno, željeti ću samo moju malu varku koju mi je odnijelo more…
- Bio je to moj debi, a festival se tada održavao u ljetnome kinu Bačvice. Pjesma je bila inspirirana mladenačkim danima i jednom nezaboravnom ljetu… Maruška je pjesmu izvela jako dobro, a u drugoj ju je verziji pjevala Beti Jurković. Do 1993, g. na Splitu sam kao autor glazbe nastupio 14 puta, pa se uklapam u prosjek nastupanja svake druge godine- rekao je Saša jednog sad već davnog dana, veljače 1994. godine kad smo obavili ovaj razgovor. Ali nismo na tome stali! Bilo je i razgovora i suradnje i nekako, posve razumljivo - uvijek iste teme.
Ali te 'prazne' godine bile su uspješno nadopunjavane nastupima u nekim drugim festivalskim ulogama?
- Točno. Puno puta sam se pojavio kao aranžer nekih drugih pjesama, kao član festivalskog orkestra, ali i kao član u stručnim tijelima festivala.
Zanimljivo je da je samo jednom Vašu skladbu izvodio solist, sve ostale bile su u interpretaciji grupe 'Delfini' ?
- Da, moju prvu pjesmu izvele su Maruška Šinković i Beti Jurković, a ostale su pjevali Željko Šoletić, Tonči Della Zotta, Pero Panjković, Silvije Petričić i Danijela Martinović koji su u tim vremenima bili solisti grupe 'Delfini'.
https://www.youtube.com/watch?v=Pwjq6kCJjBI
S obzirom na to da ste gotovo tri desetljeća prisutni na Splitu, gdje su po Vama uzroci pada kvalitete, a sad eto i svojatanja festivala?
- To je, dakako, duga priča. Festival Split se oduvijek održavao u pozitivnim društvenim okolnostima. Već nakon nekoliko godina od svoga osnutka 1960. g. postao je ljubimac svih splitskih relevantnih čimbenika, od Općine, Turističkog saveza do tadašnjeg Komiteta grada. Kao ljubimac tih ustanova vrlo brzo je prerastao u središte zbivanja estradnoga života ne samo Splita, Hrvatske i tadašnje Jugoslavije nego i šire, izvan naših granica. U to vrijeme nije bilo nikakvih problema s njegovom organizacijom. Znalo se tko ga organizira, tko stoji iza njega i koja mu je uloga. I kao takav krenuo je u svijet. O njemu se znalo u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Americi, Australiji, Novom Zelandu…Koliko je Split ulagao u festival, toliko je festival još obilatije vraćao gradu. Grad i festival idealno su se nadopunjavali. Imala je ta manifestacija svoje zvjezdane trenutke jer se pazilo i strogo vodilo računa tko nastupa, kako se pjeva, kakve su kvalitete tekstovi pjesama i kakve su kvalitete same pjesme. O tome su tada odlučivali renomirani estradni djelatnici koji su meritornim mišljenjima znali glazbeno usmjeriti Split. Festival je bio u punome zamahu i zenitu-sa sjetom je govorio Lukić, s kojim sam razgovarao više puta i surađivao intenzivno više godina, pa i u ono vrijeme kad je bio direktor FZG Split i kad smo zajedno i veličanstveno proslavili veliki jubilej, četrdesetu obljetnicu.
Splitski klanovi i novi valovi
Evidentan pad kvalitete počinje koncem osamdesetih. Idemo to malo analizirati s vremenskom distancom, s iskustvom - gotovo jednog života. Zašto?
- Nakon toga se mijenjaju estradna vremena, mijenjaju se estradni uvjeti. Većina estradnih djelatnika do tada se ponašala kao slobodni strijelci. Teško je bilo zamisliti da se dvoje ili troje ljudi okupi u cilju stvaranja nekakvoga plana koji bi im osigurao uspjeh na estradi. Početkom 80-ih godina našu zabavnu glazbu zapljuskuju neki novi valovi. Pojavljuju se pojedinci koji oko sebe okupljaju autore i izvođače. Povezujući se u klanove organizirano počinju preuzimati dijelove organizacije glazbenih manifestacija pa tako i festivala, posebno onog umjetničkog dijela. Događalo se da smo nekih godina imali festivale koji su se odvijali u duhu klanova. Više se nisu međusobno takmičili pjevači pojedinci, nego su se takmičili pojedinci jednoga klana s pojedincima drugog klana. Vođe tih klanova služili su se svim mogućim radnjama, pa i kriminalnim, da bi posredstvom festivala stekli što bolje tržišne pozicije. Krenulo je s masovnom kupnjom festivalskih ulaznica i na takav se način dolazilo do glasova publike i festivalskih nagrada. Slijedile su velike pred-festivalske medijske kampanje u kojima su novine bile pune ovog ili onoga klana. Takva situacija dovodila je do srozavanja kvalitete i ukupnosti postojeće festivalske doktrine i među-kolegijalnih odnosa sudionika, ponajviše u smislu korektnosti i poštenja. Ti klanovi zatvorili su vrata nadolazećim mladim autorima, mladim pjevačima, aranžerima i producentima. Oni koji su vodili festival javno su lagali i opravdavali se na sve moguće načine. Tumačili su da je to kriza stvaralaštva, da su se iscrpili motivi dalmatinskoga poimanja zabavne pop glazbe . . .
Da se u to vrijeme ispravno odgojila generacija mladih glazbenih stvaratelja, koji bi sada već bili ozbiljni autori, do ovakvog oronulog stanja nikad ne bi došlo. Bilo je tu još primjera, a evo jednog eklatantnog npr. neshvaćene pjesme Arsena Dedića 'Vraćam se'. Tadašnji Split nije s dovoljnom pažnjom čuo umjetničku razinu te pjesme, a niti tradicionalno odličan Arsenov stih. A ta je pjesma bila jedna od nekoliko najboljih koje je Splitski festival stvorio. Ta je pjesma trebala postati jedna od platformi novim generacijama koje su dolazile, da znaju kako treba skladati dalmatinski šlager i pisati stihove o Dalmaciji. Zatim slijede ukupna događanja oko pokojnoga Tome Bebića. Najšira publika ga nije uspjela doživjeti kao najkvalitetnijeg autora dalmatinske šansone, koja je u daljnjem vremenu mogla prerasti u stil dalmatinske rock-balade. Pored događanja koja sam naveo naravno da nije bilo mjesta za pozornost, za takva ili slična izuzetna događanja.
Posljednjih nekoliko godina mnogi su željeli prisvojiti tu manifestaciju. Zašto odjednom tako veliki interes za odlazak Splita u privatne ruke?
- Što se estrade tiče, u nju su se vremenom 'ukrcali' profiteri koji su u njoj vidjeli profitabilnu branšu, pretvorivši je tijekom vremena u čisti prihodovni servis određenih ljudi. Splitski je festival je doslovno pao na takvim postavkama. Stjecajem nastalih okolnosti od 1991. do današnjih dana slijedom društvenog zaokreta u smislu uvođenja novih gospodarskih tokova, slobodnoga tržišta, našli smo se u položaju demontiranja sustava bivšeg zajedništva, a stvaranja novih vrijednosti na načelima slobodnoga tržišta i profitabilnih odnosa. Ove novosti teško su se mogla implementirati i osigurati održivost sličnih kulturnih manifestacija pa tako i Splitskog festivala. Prijašnje političke snage pokušavaju festival privatizirati. Došlo je do toga da je nekoliko iz ranijih vremena dobro pozicioniranih ljudi, koji su mislili da su bogomdani, Split htjelo privatizirati i pretvoriti ga u svoj festival. Htjeli su ga imati svojim privatnim festivalom, htjeli su od njega raditi što ih je volja, kreirati ga onakvim kakav im odgovara te jednostrano selekcionirati pjesme, nagrade i izvođače. S druge strane postojali su ljudi i dio javnosti koji su smatrali da su takva novonastala ponašanja ništa drugo nego suvremena pljačka zajedničkih kulturnih resursa. Osobno držim da je festival Split značajna kulturna manifestacija grada, regije i Hrvatske te da tu manifestaciju moramo sačuvati za budućnost jer predstavlja djelo tisuća umjetnika i kulturnjaka koje su ga stvorile, etablirale i ostavile budućim naraštajima. Splitski festival ne može biti privatni festival, niti ga privatna osoba smije organizirati. Uvjet je da ga treba organizirati gradska kulturna ustanova, štoviše, treba poduzeti sve moguće u suprotnom smjeru tj. da ostane širom otvorenih vrata za sve hrvatske i druge skladatelje, izvođače, aranžere i producente zabavne glazbe koji će se na njemu natjecati pod jednakim uvjetima. Naravno da se ovakve misli najmanje sviđaju onima koji su ga godinama besramno iskorištavali posredstvom 'otvorenog društvenog semafora' kroz kojeg su prolazili, dolazili i odlazili kako im se sviđalo.
Ovakve okolnosti uzrok su raspada nekada jedinstvene splitske estradne scene i stvaranja estradnog individualizma koji daje pojedinačne rezultate, ali nije ni blizu kolektivnoj snazi koja je neophodna i potrebna za realizaciju snažnog kulturnog projekta kao što je Splitski festival - onakav kakvog ga se sjećamo.
Nastala je velika splitska estradna nesreća.
Uglavnom šutke, glazbenici su se priklonili pojedinačnim interesnim sferama, a grad Split je možda zauvijek izgubio dominantnu ulogu najraspjevanijeg grada regije. Osobno sam se priklonio vlastitim uvjerenjima koja me svakim danom sve to više udaljavaju od ove priče. Ali, i nadalje čvrsto vjerujem da će se roditi nove snage koje će uspješno voditi Splitski festival kao kulturnu manifestaciju grada Splita, Hrvatske i šire.
Ali, ja bih rekao još nešto o Saši kao direktoru FZG Split. Imao sam prigodu upoznati ga do u detalje: tolerantan, iscrpljujuće precizan, temeljit i dosljedan.
Saša Lukić, rođen 20. studenoga 1945. u Splitu, u radničkoj obitelji. Pored brata i sestre najmlađe je dijete pok. Dragomira iz Zadra i pok. Ivanke (rođ. Kuljiš) iz Supetra na Braču. U Splitu je završio osnovnu, nižu i Srednju glazbenu školu, Pomorsku školu te Pedagošku akademiju (smjer glazba). U ranoj mladosti, 1963. godine, osniva grupu kultnu Delfini s kojom je radio 23 godine. Grupa Delfini bila je prestižna grupa 70-tih u bivšoj državi, a posebno se istakla nastupima u inozemstvu: SAD, Kanada, SSSR, Italija. Grupa Delfini snimila je nekoliko desetaka popularnih pjesama.
Godine 1990. Saša Lukić osniva glazbenu agenciju Prima music d.o.o. koja se bavi snimanjem i produkcijom glazbe, glazbenim izdavaštvom, te organizacijom velikih zabavno glazbenih manifestacija: Mostovima Mostara (1992.), razne gradske manifestacije (Sudamja, Na dobro nan došlo novo lito, Susreti dalmatinskih klapa, Festival zabavne glazbe Split i slično). Od 1998. pa do 2002. bio je direktor Festivala zabavne glazbe Split. Osim organizacijskih i glazbeničkih poslova Lukić se svo vrijeme aktivno bavio skladanjem, aranžiranjem, te kao glazbeni producent. Najpoznatije su mu skladbe: Tombola, Stari plac, Čobanica, Luda splitska noć, Škuribanda, Ako ti kažem, Od portuna do portuna, More i ljeto, Kako je toplo ovo ljeto, Od ponedjeljka novi život, Voljela je svirat Bacha, Ja i moje ludo srce, Crvenokosa, Veronika…Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja : Estradna nagrada Jugoslavije, estradna nagrada Hrvatske, najviše estradna priznanja prema kojima se referira status umjetnika. Član je Društva skladatelja Hrvatske te Hrvatske glazbene unije. U dva mandata (6 godina) bio je predsjednik Društva muzičara Đeki Srbljenović – Split.
Godine 1997. otvorio je u Splitu prestižni audio studio STUDIO 111 - PRIMA MUSIC u kojemu obavlja producentske poslove. U tom studiju snimljeni su mnogi poznati projekti zabavne i klasične glazbe. Posljednji veliki glazbeni uspjeh je producentski projekta Non ti scordar di me (14 najpoznatijih talijanskih i napolitanskih kancona) baritona Ratomira Kliškića (2004. godine).
Za vrijeme domovinskog rata bio je organizator mnogih humanitarnih i drugih koncerata: Mostovi Mostara, Pružimo ruku Dubrovniku, Dani kulture Hrvata - Mostar 1994., 5 do podne, Koncert pomoći Mostaru (Koteksov plato 1992.) i sl. Autor je himne 158. brigade hrvatske vojske, te himne 6. domobranske pukovnije koju je realizirao s tekstopiscima Asjom Kahle i Mladenom Vidovićem. Godine 2003. u prigodi izdavanja monografije Sv. Eustahije mučenik autora M. Vidovića, Saša Lukić je skladao svečanu pjesmu Sv. Eustahije za koju je dobio Pohvalu i srebrnjak biskupa kotorskog - mons. Ilije Janjića.
Saša je odličan skladatelj, dobar organizator, instrumentalista. On, on je u prigodi 40-e obljetnice FZG Split, ponovno ustanovio posebnu nagradu koja je namjerno početkom 90-ih izbrisana, a nosila je ime utemeljitelja FZG Split Đekija Srbljenovića. I za taj čin kapa do poda!
Naravno, nakon njega, izgubio se Đeki. Ali, kao za inat ostale su pjesme i Sašine, Đekijeve, braće Kalođera, Mihaljinčeve i svih onih koji su stvarali s ljubavlju i stvorili tako ono što se nekad zvalo Splitski festival!
