Kad se prije dvije godine u hrvatskom glumištu pojavilo ime Anje Šovagović, studentice Akademije za kazalište, film i televiziju, bilo je, bez asocijacija na prezime, malo razloga da mladu glumicu pokušamo u smislu »pripomoći«, povezati sa čuvenim Fabijanom Šovagovićem. Već u prvim ulogama u kazalištu »Gavella«, gdje je odmah nakon Akademije dobila angažman, otkrila se kao izuzetan glumački talent. Anja je ipak kći Fabijana, koji je pak otac budućeg glumca, a sada uistinu talentiranog studenta Akademije, Filipa Šovagovića, koji je debitirao u filmu »Sokol ga nije volio«. S Anjom sam razgovarao (prvi put) pred Božić 1988. godine.
Anja po mnogo čemu sliči na oca, osim što je od njega veselija i logično- nježnija. Uskoro ćemo imati prilike vidjeti je u televizijskoj drami »Rasprodaja«, pa je ta predstava bila poticaj za razgovor ,između ostalog...
-Eduard Galić je na odličan tekst Priče, mogu reći, napravio odličnu dramu, upravo kao stvorenu za televizijski medij.
Televizija privlači mladog glumca?
-Dosta. Ja sam kao studentica ipak bila više privržena teatru. Imala sam mogućnost i zadovoljstvo igrati ulogu Kordelije u »Kralju Learu«, u kazalištu »Gavella« kod Koste Spaića. Nastupala sam i s grupom »List« u predstavi »Oženih se vješticom«. Naravno, ti studentski izleti na kazališne daske sigurno mnogo koriste budućem glumcu jer zapravo, ništa mu i nije toliko potrebno kao živa igra.
A što vas je odvelo na kazališne daske. Otac?
-Teatar je magija koja te mora privući ako si u njemu od malih nogu. Bilo je suđeno da se moram zaraziti tom čarobnom igrom koja se zove gluma. Otac? Otac je jako malo pomagao u početku, a sad se, vidim po njegovim intervjuima, sve više hvali sa mnom. U početku mi nije davao nekakvu podršku. Možda i iz razloga što je i sam znao da gluma nije lagan posao, posebice ne za ženu. I kod nas i u svijetu glumici je teže doći do uloge jer glumica ima dosta, a pravih uloga malo. Muških je uloga uvijek više. Oni su izgleda svugdje glavni.
Što je s filmom, ne privlači Vas baš puno?
-Filmovi se kod nas rijetko snimaju, a uloge koje su mi nuđene nisam prihvatila stoga što mi se jednostavno nisu dopale. Da budem iskrena, više volim ići u kino nego u kazalište. Oduvijek sam voljela kino i obožavala Marlona Branda, Roberta de Nira, Mickeya Rourkija, Al Pacina, Roberta Duvala, Jesicu Lang, Betty Davis i prelijepu Marylin Monroe.
Nisam čuo da ste u taj spisak obožavanih uvrstili Dragana Despota?
-Dragan je super. U braku smo nešto više od dvije godine. Naš život je upravo takav kakav sam zamišljala. Mislim da je lijepo kad se životni san ostvari. Odlično se slažemo, a o glumi pričamo samo onoliko koliko je neophodno. Bitno mi je da je i Dragan dobar glumac i da s njim mogu zrelo razgovarati o profesiji.
Suđeno Vam je da u kući imate jednog glumca. Koliko ste u ocu imali uzora?
-On mi nikada nije bio uzor! Kad sam bila mlađa nisam ni pokušavala da shvatim njegov glumački genij. Sada razumijem da je on veliki glumački maher. Mislim da to nije neskromno kazati za nekoga tko se zove Fabijan Šovagović.
Imao sam drugačiju sliku o Vama. Mislim da bi Vas i Hetrich u njegovoj televizijskoj emisiji »Srdačno vaši« vjerojatno okarakterizirao kao druželjubivu osobu?
-Sasvim sigurno! Imam dosta prijatelja, imam prijateljica za koje bezrezervno držim da su prave. Jedna od onih provjerenih je i Splićanka Bruna Bebić. Bile smo u istoj klasi na Akademiji.
Znači, niste usamljeni?
-Ne, pa ne mogu biti usamljena. Sad baš čitam »Sto godina samoće«!
Prljavci i Mozart za ugodu
Kakvu literaturu volite čitati?
-Raznovrsnu. Uglavnom volim čitati dobre stvari. Ista stvar je i kod glazbe. Volim isključivo dobru glazbu.
A to je...?
-To je ona koju izvode »Prljavo kazalište«, »Psihomodo-pop« i vaši Splićani »Đavoli«, ali bez premca je Mozart i njegova »Čarobna frula«.
Hoće li glazba biti odlučujući faktor za izbor mjesta na kojem ćete dočekati Novu godinu. Izvjesno je da Mozart neće nigdje svirati?
-Tko kaže da neće. Doma smo sve njegove ploče izlizali. Do pola noći Dragan i ja ćemo biti kod kuće, a onda ćemo skoknuti čestitati nekim prijateljima. Znate kako to ide, imali smo i većih planova, ali su morali otpasti jer, službeno, 30. prosinca imamo predstavu. Ali, nama je ionako najljepše kada smo sami i zajedno!
Kakve li slučajnosti, novinarske i životne; zadnji put sam razgovarao s Anjom Šovagović točno prije osam godina. Bila je gost moje rubrike »Poznato lice«, a razgovor je obavljen istog dana i istog mjeseca. Anji, čini se, odgovara novogodišnjom ugođaju, pa zato, valjda, i nije čudno što smo odmah na početku započeli s onim što je bilo i što se važnoga zbilo tijekom 1996. godine.
-Što se tiče tog mog, nekakvog, poslovnog života, mogu reći da je obilježen ulogom Magy u predstavi »Tramvaj zvan čežnja«, a koju smo radili u Dramskom kazalištu »Gavella« i prošla je jako dobro. Uvijek je popunjeno gledalište. Evo, ni za siječanj se u Zagrebu više ne mogu dobiti ulaznice, tako da sam s te strane izuzetno zadovoljna svojom kazališnom sezonom u 1996. godini. A odmah na početku 1997. godine očekujem jedan lijep posao s Paolom Magellijem u ZKM-u: »Tri sestre« i »Ujak Vanja«. U tim dvjema predstavama imam krasne uloge i to me neobično raduje.
Dočekano »Čekam te«
Ali 1996. godine bila je znatno bogatija, ne samo po ulogama već i po priznanjima, zar ne?
-To je točno. Dobila sam neka priznanja koja su mi neobično draga, važna i značajna; Odlikovanje Danice hrvatske s likom Marka Marulića, i specijalno
što mi je jako važno Spomenicu Domovinskog rata, a kako je naglasio Zlatko Vitez koji nam je to predavao, za jednu pjesmu koju smo moje kolegice i ja otpjevale , između ostalih stvari koje smo radili za vrijeme Domovinskog rata. Pjesma se zove »Čekam te«, a obrada je to poznate pjesme »Lili Marlen«, koja je u vrijeme kada smo je izdali izazvala kontroverzne reakcije. Ali, evo, nakon par godina za to smo, između ostalog, odlikovani, pa sam ja strašno ponosna, što mi je jako važno Spomenicu Domovinskog rata, a kako je naglasio Zlatko Vitez koji nam je to predavao, za jednu pjesmu koju smo moje kolegice i ja otpjevale , između ostalih stvari koje smo radili za vrijeme Domovinskog rata.
Ženi Vaše glumačke zrelosti i talenta sve se više nude karakterne role. Ipak, meni se pak čini da ste sjajni i u drugim, laganijim i lepršavijim. Poput Perine u »Splitskom akvarelu«, s kojom ste dokazali i plesački i pjevački talent. Hoćemo li Vas ponovno gledati i u takvim ulogama?
- Da, bilo je to jedno sjajno gostovanje u splitskom HNK. Ali, to ne ovisi samo o meni nego o cijeloj ovoj našoj situaciji. Novaca je sve manje pa je i glumačkih gostovanja manje. Redateljima je puno bolje u tom smislu, ali ipak mi se čini da nema više one suradnje kao što je prije bilo. Svi se sada pravdaju novcem.
Dobro promislim prije nego dam intervju
Ako smijem primijetiti, prije Vas je bilo znatno više u novinama. Imam neki osjećaj da ste se nekako povukli, bez obzira na Vaše sjajne kazališne rezultate, iz ovog medijskog prostora i života, što moram priznati da i nije tako loše ponekad to uraditi?
-Obiteljski život mi je svakako na prvome mjestu. A što se tiče našega tiska, situacija je takva da se stvarno više ne zna o komu se nije pisalo posljednjih godina. Moj vlastiti izbor je da sam postala malo probirljivija, pa onda stvarno dobro promislim prije nego dam nekome intervju. Ovakav jedan ležeran i ugodan razgovor nikada neću odbiti, ali počeli su neki novinari u nekim listovima malo više provocirati i pisati neistine, a ja nemam baš nikakvu potrebu na taj se način eksponirati.
Što je to što bi Vas posebno moglo naljutiti, isprovocirati da odbijete nekog novinara?
- Ja nemam ništa protiv novinara! Svatko radi svoj posao najbolje što može. Pa i u svijetu su ti »žuti« listovi vjerojatno najprodavaniji. To je normalno, intrigantni su za širu publiku, ali mislim da se kod nas stvari još nisu dovoljno iskristalizirale u onom nekakvom kvalitetnom smislu, pa ja čekam to vrijeme kada će se točno znati koje su to novine i kakav imaju renome, pa ću se prema tome i ponašati. Za sada radim svoj posao što bolje i profesionalnije mogu. Mislim da bi mi reklama radi reklame više odmogla nego pomogla. Za žuti tisak nemam baš nikakvih materijala. Moj život nije opterećen ni skandalima ni nekakvim situacijama koje su s te strane, recimo, intrigirajuće. Nemam čak ništa protiv pitanja o privatnome životu. Nemam što ni skrivati, tako da sam u tom smislu dosta otvorena. Ali jednostavno mislim da je u toj inflaciji svega i svačega ime bespotrebno povlačiti. Ne govorim sada uopće o tome da me neke stvari smetaju. Dapače, volim pročitati dobar trač i tak’ dalje, ali nemam potrebu govoriti za takve novine jer ja mislim da sam u tom smislu potpuno nezanimljiva. Nemam potrebu davati se na taj način. Kod mene je sve jasno, nema zakulisnih igara. I kad dajem interview on nije s pikanterijama.
Oh, evo dok s vama razgovaram Ana mi je pokidala cijeli roman!
Gluma kao kocka
Kako se Anja osjeća kao mama?
- Prekrasno i najnormalnije. Sada će moja Ana u siječnju imati tri godine.
Nađete li vremena i za poigrati se s njom?
- Pa ja od nje ništa drugo i ne mogu. Krivo postavljeno pitanje! Pitajte me imam li vremena za nešto drugo. Posvećujem joj svaki svoj trenutak. Sada smo nas dvije same i stalno skupa jer moj muž radi po cijeli dan u kazalištu na jednoj predstavi. I divno nam je!
Zanima me jako, jeste li Vi i brat Filip bili ipak na neki način usmjeravani ka glumačkome pozivu s obzirom da ste rasli u kući glumca?
-Ja mislim da je talent darovan, dar Boga. To nisam ja rekla nego mnogi prije mene. Ali sasvim je sigurno da smo Filip i ja na neki način bili usmjeravani samim tim što smo u kući imali jednog tako velikog glumca. Bili smo »usmjeravani« u tom smislu što smo išli u kazalište, u kino, na probe, na snimanja, pa je onda kod nas išlo onim sistemom: »A što ćemo drugo biti nego glumci!« Jer, jednom kada uđeš u taj svijet to je zaraza. To ti je isto kao i kocka. Ne možeš se ti toga ostaviti.
Moram napomenuti da ste imali i pjevačkih ambicija. Jesu li one sada ugasle?
- Razmišljala sam ja o glazbi i još uvijek razmišljam jer sam se cijeli život bavila glazbom. Svirala sam violončelo i nekako me to stalno prati paralelno s mojim glumačkim radom. Imala sam i neke izlete u te glazbene vode, ali za sada još nemam neku određenu viziju toga što bih ja u tom smislu mogla raditi, koja bi to vrsta glazbe bila i koji bi to bio moj profil u tome. Za sada nemam ništa konkretno, ali stalno mi se to mota po glavi.
Imate li nekog idola u ljudima koji se danas bave s tim poslom?
- Nema takve osobe u smislu idola, ali sasvim sigurno ima nekoliko osoba koje izuzetno cijenim i poštujem. Tu je svakako Josipa Lisac koju volim i kao pjevačicu i kao osobu. Postoji još par osoba s kojima bih htjela surađivati i raditi. A kada čovjek nešto jako želi to mu se i ostvari. Neizmjerno cijenim Gibonnija.
Zašto?
- Zato jer je pravi umjetnik. Napisao je prekrasne pjesme. A ono što mi se zapravo najviše sviđa kod njega to je skromnost i poštenje koje mu viri iz očiju.
Taj zaključak o skromnosti i poštenju nekako mi se čini da je posve dovoljan za kraj jednog teksta, ta poruka?
- Da. Valjalo bi gajiti i podržavati poštenje i skromnost, rekla je pri našem drugom susretu Anja Šovagović, koja je ipak za nijansu bila drugačija. Ništa lošija od prvog susreta, možda samo malo ozbiljnija. I nikako čovjek s dva lica… Vrijeme čini svoje i s jedne i druge strane.
