Kad se, sad već davne 1983. godine, na pozornici Splitskog festivala pojavila figura Frana Lasića malo je tko mogao vjerovati da se pjesmom Đela Jusića »Zagrljeni« u interpretaciji mladog glumca iz Dubrovnika zbiva zapravo revolucija - modna, estetska, glazbena...
Ženski dio publike bio je pokošen! Već sutradan ulicama Splita, Dubrovnika, Zagreba, Sarajeva, Ljubljane i ostalih ovdašnjih obitavališta defilirali su muškarci ošišani a la Lasić s nezaobilaznim dugačkim šalom.
I da »tragedija« bude veća, na toj istoj spomenutoj pozornici Frano je izviždan od tog istog muškog dijela publike, upravo zbog posebnog šarma što je tu ispred nas nevidljiv i nedohvatljiv osvojio ženska srca u pradomovini galebova dalmatinskih, naočigled prisutnih, pod svjetlom reflektora, javno »bezobrazno«.
A to može samo glumac! Glumac kalibra Frana Lasića, a o glumačkom umijeću naprosto je izlišno zboriti. Možda samo kao dokaz tvrdnji uloga Tresića u VrdoIjakovu »Kiklopu«.
Ovog tjedna Frano je ponovno među nama, u njegovu filmskom prvijencu, sumornom filmu Lordana Zafranovića »Okupacija u 26 slika« i posredstvom televizijskog magnetoskopa ponovno će Zafranović utjerati led u kosti s dalekim, ratnim zbivanjima (na veliku žalost čovječanstva-istinitim). A Frano je ponovno tu, među nama, ne samo kao glumačka jedinka zabilježena na celuloidnoj vrpci, već stvarno u Dubrovniku, gdje smo obavili ovaj razgovor nakon uspješnog bjelosvjetskog, glamuroznog, holivudskog comebacka. Rujan je 1989. i Dubrovnik blista u svojoj ljepoti. Upitam ga:
Predstava je završena?
- Ne, nipošto! Predstava tek počinje. Tu sam u Dubrovniku, doma, da uhvatim ovo malo sunca dubrovačkog prije novih uzleta. Doma, a u domu se najbolje pune akumulatori, i glumački i životni, a sve ostalo samo je dio glumačkog puta...
Jednostavnost, Sofijin image
A glumački put odveo Vas je daleko. Tamo daleko preko bare u grad filmskih snova. Što se sve zbivalo ovih godina u Hollywoodu?
- Zbivalo se zapravo mnogo tog ugodnog i korisnog. Kada sam preko natječaja dobio Fulbrajtovu stipendiju na University of California u Los Angelesu, nisam ni slutio koja ću znanja, neophodna za posao koji obavljam i kojim se želim baviti, steći. Studirao sam na odsjeku za film i teatar, a u međuvremenu pohađao tečaj Leea Strasberga. Prošao sam sve: učio o financijama na filmu, o producentskim poslovima, režijskim. Prvog sam agenta promijenio, zatim i drugog i sada o meni vodi računa gospođa Harriet Robinson, agentica »Julian Belfrage assosiaset« iz Londona. To je najpoznatija glumačka agencija. Sutra odlazim u Zagreb, gdje ću već u subotu početi sa snimanjem filma »Zavjera Hitlera«, američkog režisera Larryja Shillera. Igrat ću jednu od glavnih uloga.
U nekim dobronamjernim »izvještajima s lica mjesta« saznali smo da ste se vrlo dobro družili i na filmu i u privatnom životu s mnogim poznatim imenima iz svijeta filma. Kako zapravo izgledaju velike filmske zvijezde izbliza?
- Poneke sasvim obično, obično i jednostavno poput Sofie Loren s kojom sam imao prilike igrati u filmu »Mamma Lucia«. Sofia je zapravo velika glumica i veliko ime u svijetu filma, a opet vrlo je normalna i prijatna. Ona je i izvanredna profesionalka i zna raditi svoj posao. Upoznao sam bezbroj zvijezda iz šoubiznisa, da ih ne nabrajam sada, ali moram priznati da mi se svidjela i Elizabeth Taylor i Rod Stewart. Svi su oni u biti vrlo jednostavni. Možda ponekad malo hiroviti, ali i to je dio profesije.
Vašom prisutnošću i poznanstvima u Hoolywoodu mogli su saznati ponešto i našoj domaćoj kinematografiji. Koliko nas znaju tamo u svijetu filma i preko svijeta filma?
- Više negoli bismo i mogli pretpostaviti. Možda ne znaju naša glumačka imena, ali smo vrlo primamljiva zemlja za američke filmaše. Vrlo jeftina u pružanju izvanrednih tehničkih usluga. Evo sada se u Zagrebu radi šest američkih projekata, a to su najpoznatije svjetske filmske kuće od MGM pa nadalje. Stoga, i ta najpoznatija svjetska glumačka imena polako se privikavaju na nas.
Platinasto zbogom glazbi
Osim što snimate filmove, radite li nešto i na snimanju gramofonskih ploča. Jednu uspješnu pjevačku karijeru prekinuli ste zapravo vrlo naprasno - nakon platinaste ploče?
- Moram vam priznati da je vrlo teško raditi ta dva posla istovremeno. Nije problem snimiti ploču. To je zapravo najlakše. Problem je organizirati turneje koje iziskuju najmanje pola godine. U isto vrijeme baviti se i filmom - to je potpuno nemoguće.
Frano, moram priznati da sam pomalo zatečen vašim načinom ophođenja. Slušao sam i čitao o malo prepotentnijem Lasiću?
- Da, i ja sam čitao i slušao o toj prepotenciji, a koliko ja poznajem Lasića, a čini mi se da ga odlično poznajem, nisam stekao takav dojam. Upravo stoga je novinarski medij tako jak jer vam pruža mogućnost da se dokaže suprotno od istine i stvarnosti. Prepotencija... To nije moj način ni stil! To može kazati samo netko tko nije razgovarao sa mnom ili pak nije ni pokušao razgovarati. Ali, što se tu može? Znam, neugodno je čitati loše stvari o sebi. A možda bi čak bilo loše da svi govore najbolje? Bilo bi sumnjivo!
Za onaj dio čitalačke publike , naravno, odnosi se na ženski dio, bi li bilo preintimno pitanje o vašem bračnom statusu?
- Ako se tako postavi pitanje, možda i nije preintimno. Ne, nisam oženjen! Treba držati malo privatnosti i za sebe. Ako dajete za javnost previše sebe ne valja, a ne valja ni premalo. Mislim da bi za publiku takve stvari trebalo davati na kapaljku.
I na kraju: je li nam dolazite ili odlazite?
- Sad sam ovdje, a nakon filma koji ću snimati u Zagrebu, odlazim u Beč pa ponovno u Ameriku. Daleko, ali treba raditi! Ja sam uvijek tu, pa makar i mjesec dana ljeti!
Bilo je to na koncu ljeta 1989.
Kažu glumac je zapravo glumac uvijek na granici jave i sna.
Lasić, pak, sasvim stvaran i jednostavan!
