Prije 25 godina oko 6-7 sati dolazimo s Trpinjske ceste Damir Krsnik Tigar, Zoran Janković, Ante Marović Bokser i ja na trokatnicu radi dogovora oko proboja.

Tu smo se našli s 20 momaka tigrova, Varaždinskih policajaca i momaka iz Našica. Domaćih nije bilo ili se ja ne sjećam.

Puno smo razgovarali i dogovarali kako, kuda i koliko ljudi. Mislim da nas je bilo 20-tak. Kako se nama jedan sinoć vratio i rekao da su upali u zasjedu putem uz prugu preko Bršadina i svi izginuli nije nam se išlo tuda nego bi probali neki drugi pravac. Ekipi s trokatnice se taj pravac činio najbolji (i vjerovati je i bio, s obzirom na to da je od sinoćnjeg proboja bilo četiri poginula, par ranjenih i 50-sretno prošlih, ali jebiga da se ovaj nije vratio i rekao da nas čekaju i išli bi tuda).

Nakon dugih razgovora ipak je odlučeno, mada smo nas četiri bili za to najviše da idemo preko Trokatnice, prema Crepulji, iza Ličke ulice, Slavonske ulice, Hercegovačke, Orlovače, na Lipovaču između Bršadina te prema Pačetini i Nuštaru.

Damir Krsnik Tigar

Nekako smo kontali da je duže, ali će oni više paziti na ispred njih nego iza leđa. Nekako je i kiša stala i počelo se razvedravati. Neki momci su bili i protiv da se ide ako se vidi po mjesečini. Uglavnom je pala odluka da se ide pa kako bude, još je bilo da se nosi što manje opreme. Skidale se i pancirku i šljemovi. Kako je Husnjak Nediljko postavljao i naše mine on je išao prvi, iza njega Zlodi, pa policajac iz Varaždina Vusić, Vugrinec Ivica, Smogar Renato, Mladen Šantavec, nas 4, iza nas Keks i momci iz Našica.

Išli smo kroz voćnjak, loze, njive i došli do kukuruza. Ne znam jesmo li ušli u njega. Sigurno smo išli i više od 300 metara. Naletjeli smo na žicu koju smo dodavali jedan drugom i onda je Krsnik odlučio da ide naprijed do Husnjaka da vidi što se događa i gdje smo. U jednom trenutku mi se učinilo da čujem glasove, priču. Nekako mi se činilo da je tenk iza kukuruza. I onda boom, zasvijetlilo, grunulo, bljesak “nagazili smo na nešto u glavi”, tada su počeli pucati po nama, ustvari prema pravcu eksplozije nas nisu vidjeli. Mi smo ležali, netko je zvao Husnjaka, Krsnika ništa ni glasa, pa Zlodia, on se javio.

Čulo se jecanje, hroptanje, ali nije bilo odgovora. Počeli smo i mi pucati po njima pa su se oni utišali, sakrili. Malo se situacija smirila i mi se moramo vratiti nazad. Vraćamo se unazad kako smo došli i kroz naše mine. U jednom trenutku osjetim da sam zapeo za nešto. U glavi odmah frka sto posto mina. Ukočio se, ni makac. Nema dalje, kako je Zoran Janković bio kraj mene on se sagne i otkine travu koja mi je zapela za čizmu. Uf, dobro je idemo dalje. Ne znam koliko smo išli nazad Tigrovi su pomagali ranjenima. Kad smo došli do trokatnice čuo sam da su stradali Husnjak, Krsnik i Vusić, a bilo je i ranjenih. Tigrovi su nosili za bolnicu ranjenog suborca i to su prošli kroz četnike i JNA kod silosa na Dunavu kojeg su oni držali već par dana.

Nas tri smo se vratili u Novoselsku u podrum, di su nam bili minobacači. Tu nismo našli nikog ali smo ostali do jutra. Kad smo ujutro došli do raskršća Ličke i Trpinjske ceste četnici i JNA su već hodali oko Mustanga i mjesne zajednice. Gorile su ulice Bosanska, Slavonska i Hercegovačka ulica. Nakon toga se povlačimo prema Borovskoj cesti i zgradama…



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime