Kada bi na kakvom pub kvizu bilo postavljeno pitanje da se upare dalmatinski gradovi i sportovi koje se za njih veže, čak bi i zalutali natjecatelji kviza, kao od šale, uparili i pokupili bod, spajajući Split s nogometom, Zadar s košarkom, Dubrovnik s vaterpolom a Metković s rukometom.
I zbilja, dođete li u Split, Zadar i Dubrovnik, ma kakvi god rezultati klubova bili, uvijek je tema glavni gradski sport, sjećanje na bolje dane i nada da će se klubovi vratiti gdje su nekad bili. Ukoliko vas put navede u Metković, vidjet ćete da je priča o nekad slavnom klubu spala na brojne razočarane navijače koji i dalje prate svoj klub, na jedan jumbo plakat i nekoliki “Otpisanih” zaljubljenika u metkovski rukomet. O strelovitom su usponu metkovskog rukometa ispisani brojni tekstovi a “slučaj Lacković” je upisan u kolektivnu memoriju kao jedna od najvećih nepravdi domaćeg rukometa.
Nažalost, o rukometu u Metkoviću se danas malo piše i malo zna. Razlog tome leži u razjedinjenoj metkovskoj rukometnoj zajednici koja je od nekadašnjih rasadnika šampiona spala na to da muku muči i životari u slabašnoj konkurenciji druge lige. Upravo smo zato otišli u klub i raspitali se o planovima uprave koja nam najavljuje vraćanje kluba na stare staze slave. O svemu su nam više kazali predsjednik kluba Nikola Veraja i sportski direktor Joško Jukić.
Udruga veterana “Otpisani” na čelu kluba
Današnji sportski direktor Joško Jukić spada u onu skupinu domaćih igrača koji su naglim usponom kluba morali napustiti Metković i sreću potražiti u drugim sredinama. Upravo se grupa “Otpisanih”, na poziv Nikole Veraje, uhvatila u koštac ne bi li ujedinila sve frakcije i ne bi li se zajedničkim snagama vratilo rukomet gdje mu je mjesto. I makar žalosti vidjeti da je klub, koji je nekada bio rasadnik talenata, spao na dvije spremice u dvorani i trofejima bogatu salu, raduje spoznaja kako su tribine, kad je epidemiološka situacija to dozvoljavala bile i više nego pristojno popunjene.
Nekim klubovima je pandemija dobro došla da prikriju lošu posjećenost tribina. RK Metković Mehanika s posjetom ni u najtežim danima nije imao problema. Kada je uprava iznijela novi projekt pod nazivom “Rukomet se vraća kući” na tribine protiv Kaštelana se pojavilo više od 600 gledatelja. Pjevajući poznati hit: “Hajde pričaj mi…” davali su navijači s tribina do znanja kako interes za rukometom u Metkoviću jednostavno ne može jenjati.
Pitali smo Veraju vraća li se zbilja rukomet kući ili su jumbo plakat na ulazu u grad i nekoliko medijskih natpisa koji to kazuju, tek mali vapaj da se ukaže na stanje u klubu?
“Odgovorno tvrdim da se rukomet vraća kući. Naš je cilj kroz maksimalno dvije godine ući u prvu ligu, stabilizirati se, potpuno financijski konsolidirati te na koncu pronaći sponzora kao strateškog partnera cijelog projekta. Kada sam došao u klub imali smo problema skupiti dovoljan broj igrača za napraviti kvalitetan trening. Smiješno je i potpuno neshvatljivo, ali momci su na treningu igrali košarku a ne rukomet, toliko smo bili u rasulu. Tako smo od rasadnika talenata i nekadašnjeg pretedenta na prvo mjesto u državi postali nestabilan nižerazredni klub. Smatrao sam da je generacija Otpisanih sposobna napraviti iskorak i vratiti klub u prvu ligu. Sportski direktor je svojim poznanstvima stupio u kontakt s brojnim igračima, kojima nastojimo odmah dati do znanja kako ne nudimo ništa što ne možemo ostvariti, ali im zato nudimo viziju u kojoj bi igrači rasli zajedno s klubom. Tako smo uspostavili suradnju s RK Jajce iz kojega smo odmah doveli dvojicu vrsnih talenata: Antonija Radića i Marina Vitića. Čeka nas naporan rad no neosporno je da grad zaslužuje jakog prvoligaša. Koliko rukomet znači gradu najbolje kazuje podatak kako smo na utakmicama imali posjećnost koju bi svi prvoligaški sportski kolektivi željeli.”- kazuje nam Veraja.
Salon pun trofeja i dva mala sobićka sportske opreme su realnost današnjeg metkovskog rukometa.
Rijetko koga neće impresionirati pehari u svečanom salonu metkovskog kluba, stoga smo sportskog direktora Jukića upitali mogu li se navijači uskoro nadati jačim utakmicama ili su prva liga, borba za naslov i Europa u ovoj situaciji nedostižni i daleki san?
“Gledajte, ništa ne ide preko noći. Dio moje generacije je dolaskom novih igrača bio otpisan kada se stvarao jaki Metković i kada su dovođeni igrači sa strane. Što pokazuje koliko je klub tada bio moćan i kako smo bili rukometni centar svijeta. Nažalost, rukomet se danas u Metkoviću sveo na dvije male ostave i trofejnu salu. Na nama je da ga vratimo tamo gdje je bio i da rukomet postane opet prepoznatljivi znak grada. Makar, po meni, treba nam vodilja biti ono što su nekad govorili osnivači kluba Zdravko Vučićević i Braco Volarević - “Napravimo prvo ljude pa igrače.” Mislim da je potrebna mala iskra da ponovno zapalimo mladost u gradu da se vrati rukometu. Jedan od ciljeva je vratiti tu prepoznatljivost rukometa u gradu. Vidjeli ste kako Gradska dvorana izgleda, nema nigdje spomena na rukomet i slavne dane. To ćemo ubrzo promijeniti. Kada se priča o Metkoviću ili o dolini Neretve svi odmah spomenu mandarine ili rukomet. Kada se dođe u Neretvu jasno vam je zašto mandarine svi spominju, dok rukometa nema nigdje. To je moj primarni cilj, vratiti prepoznatljivost klubu i stvarati kroz klub igrače koji će prvenstveno biti ljudi. Dolaze nam simpatizeri koji nemaju gdje kupiti suvenire kluba. I to ćemo nastojati promijeniti. U planu nam je otvaranje fan shopa odmah na ulasku u dvoranu. Dok smo ime Mehanika uzeli zbog sentimenta, a ujedno je ono i poziv budućem strateškom partneru tj. generalnom sponzoru da sa svojim imenom zamijeni ime Mehanika. Sve su to mali koraci koje treba napraviti za vratiti se tamo gdje smo bili.”- kazuje nam Jukić.
S obzirom na burnu prošlost odnosa s HRS pitali smo ih imaju li podršku od krovne rukometne organizacije i očekuju li i ostale veterane kojima je klub bio odskočna daska da se uključe u projekt?
“Odnos Kluba s HRS-om je maksimalno korektan i u granicama profesionalnosti. Službene komunikacije s HRS-om po pitanju ovog projekta do sada nije bilo, ali neslužbeno znamo da svi koji vole rukomet ili bar djelomično poznaju povijest hrvatskog rukometa, podržavaju projekt „Rukomet se vraća kući”. Cilj projekta je stabilan sportski kolektiv s jakom proizvodnom bazom igrača u smislu izvrsnosti, što je uloga Metkovića bila i u prošlosti i na kojoj su bazi ostvareni najveći uspjesi hrvatskog rukometa.“
Podjele ne vode nikuda…
Smatrate li da napokon imate tu sinegriju koja će ujediniti metkovske rukometne struje u svrhu vraćanja rukometa na mjesto koje mu na sportskoj karti pripada?
„Smatramo da imamo. Okupili smo se oko veteranske rukometne udruge Otpisani, koju čine bivši rukometaši iz Metkovića, a zajednička nam je poveznica da smo generacijski povezani na način da smo zajedno dijelili školske klupe, ali i minutažu na terenu, igrajući najprije zajedno za mlađe dobne kategorije, a kasnije i za prvu ekipu Metkovića. Nama rukometašima, koji smo prošli metkovsku rukometnu školu, usađeno je poštovanje i respekt prema svim veteranima regije i svijeta, a posebno prema starijim rukometnim kolegama iz Metkovića. Upravo su oni ti koji su na nas prenijeli ljubav prema rukometu kao sportu, ljubav prema našem rukometnom klubu te vještine i znanja koje mi sada koristimo u ovom projektu. Također, naš je Grad dao puno velikih rukometnih znalaca i zvijezda, kako na igračkim tako i na trenerskim pozicijama. Naša se mišljenja o pojedinim pitanjima mogu razlikovati, mi o tome možemo i diskutirati ali je činjenica da su upravo članovi Otpisanih „TI“ koji su se uhvatili u koštac s problemom, trošeći pri tom svoju energiju, vrijeme, znanje i novac, a sve s ciljem vraćanja metkovskog rukometa tamo gdje mu je mjesto, na rukometnu kartu svijeta. Nadamo se da će naše djelovanje dovesti do toga, da ćemo u lipnju ove godine, na skupštini sverukometnog ujedinjenja imati u gradu Metkoviću - jedan rukometni klub. Na njegovu čelu stajat će ljudi koji imaju dovoljno menadžerskog znanja da klub dugoročno bude stabilan i financijski konsolidiran, u klupskom stručnom stožeru biti će dovoljno sportskog znanja i iskustva da se odgoje novi zlatni olimpijci, a svi skupa, uvijek ćemo imati na umu činjenicu, da nas podjele nikako ne mogu dovesti do uspjeha, te da osobne ambicije i privatni interesi ne smiju biti iznad javnog interesa, u ovom slučaju interesa rukometa u Metkoviću.“
I makar nas naši sugovornici uvjeravaju da stoje čvrsto nogama na zemlji i da su glavni ciljevi kluba financijska konsolidacija i ulazak u najviši rang, mi se zbilja nadamo da u njima tinja onaj pozitivni dalmatinski sportski dišpet te da će klub napraviti iskorak prema regionalnoj i europskoj sceni jer to metkovski rukometni puk itekako zaslužuje. Valjda je nakon toliko godina jasno i rukometnom centru moći, da bez jakog Metkovića i ostalih manjih rukometnih centara nema ni jake nacionalne vrste.