Srđan Marinić, kandidat za zamjenika gradonačelnika Nezavisne liste Bojana Ivoševića “Kandidati bez kompromisa”, prozvao je Tamaru Visković, kandidatkinju za dogradonačelnicu stranaka Pametno za Split i Dalmaciju, Možemo i Nove ljevice.
“Evo odgovora na učestala pitanja zbog čega se nisam priključio koaliciji Pametno, Možemo i Nova ljevica. Prosudite sami griješim li kad ne želim biti dio priče u kojoj sudjeluju oni koji su aktivno sudjelovali u donošenju štetnih odluka za Marjan i Split, i što je još najgore od svega, oni koji su odbili pružiti pomoć, ne za osobni interes, nego u svrhu zaštite javnog interesa, Marjana i Splita.
A danas su im puna usta javnog dobra, zelenih politika i održivog turizma, a osobno su sudjelovali u donošenju odluka protiv kojih se danas predizborno verbalno zalažu. Valjda misle da su građani Splita kratke pameti”, kazao je Marinić između ostalog.
Nije se dugo čekalo na odgovor Visković. Prenosimo ga u cijelosti:
Koliko sam shvatila, prije neki dan se pojavila objava koja otkriva malo poznat podatak da sam između 2005. - 2008. bila članica Poglavarstva grada Splita zadužena za kulturu, kao i podatak da sam bila u povjerenstvu za otvaranje ponuda za izradu Plana gospodarenja park šumom Marjan. Iz toga je izvučen zaključak da sam ja, i baš ja, odgovorna za probleme vezane uz prostorno planiranje Marjana, te da zbog toga nemam pravo, ma šta ja, čitava jedna politička opcija, ma šta opcija, koalicija, govoriti o Marjanu. E sad, idu izbori, nervoza raste, trlebrle... ali u svakom zaključivanju, ma kako nategnuto bilo, ipak treba zadržati kakvu-takvu vezu sa činjenicama.
Dakle, krenimo redom:
Što to bješe povjerenstvo?
Povjerenstvo svjedoči otvaranju ponuda pristiglih unutar javne nabave. Njegova funkcija je potvrđivanje da je otvoreno toliko-i-toliko kuverata, s ponudama od toga-i-toga po toj-i-toj cijeni. Tadašnja je gradska vlast pokrenula izradu Plana upravljanja park šumom Marjan, što je bilo pozitivno i potrebno. Za izrađivača toga plana raspisan je natječaj sukladno Zakonu o javnoj nabavi. Bila sam dio povjerenstva koje je prisustvovalo otvaranju ponuda. Bila sam u te tri ipo godine dio puno takvih povjerenstava, jer svaka nabava, bila postavljanje parketa u školi ili nabavka tekućih deterđenata za gradsku upravu, zahtijeva takvu proceduru, pa bring it on, natovarite mi nedihtajuće prozore, loše isprojektirana stepeništa, nedezinficirane zahode... Iz činjenice da sam svjedočila otvaranju kuverata s ponudama budućih izrađivača plana - plana koji dakle u tom trenutku nije niti postojao - povlačiti odgovornost za manjkavosti u tome planu, bizarni je postupak. Možemo tako kuma na vjenčanju optužiti za manjkavosti braka.
1. Što to bješe naknadno znanje?
U to vrijeme nitko, ni struka, ni zainteresirana javnost, nisu bili svjesni niti su posumnjali da bi se neki dio toga plana u budućnosti mogao interpretirati kao dopuštenje za gradnju. Taj je potez uočen tek puno kasnije, a očekivati da tako nešto, godinama prije i stručno vještije od urbanista, arhitekata, zaposlenika Upravnog odjela za urbanizam i prostorno planiranje i udruga, primijeti i osujeti baš osoba zadužena za, pazi sad – kulturu, osoba koja nije niti od struke koja bi se prostornim planiranjem trebala znati baviti, u najmanju ruku je maliciozno.
2. Što to bješe Marjan?
Takav se zaključak vezuje uz činjenicu da je dio mog mandata Marjan navodno bio u resoru kulture. Ali to je pogrešno čitanje. U resor kulture je, u nedostatku boljeg rješenja, smještena javna ustanova s nazivom Park šuma Marjan, a ne Marjan kao dio grada. Služba za kulturu nikada se nije bavila prostornim planiranjem, niti je imala zaposlenka koji bi bili kompetentni za takav posao, niti mandat da istoga obavlja, niti pod milim bogom ima ikakve logike da se resor kulture time bavi. Ja, pak, nisam od sveznadara koji petkom navečer uz pivce i narezak planiraju nove kvartove i crtaju trase cesta po salvetama. U poslove o kojima dovoljno ne znam niti se ne diram, što bih savjetovala svima.
Što to bijahu izbori?
Spekulacije o tome što je Kerum ili Vidošević ili tkogod radio na kojoj parceli držim bespredmetnima. Nit ih znam, nit sam u životu od njih ili njihove sorte dobila išta osim uvreda, klipova pod noge i motivacije za političko aktiviranje. Sreća je da su malverzacije, zahvaljujući velikom angažmanu javnosti u kojem sam i sama aktivno sudjelovala kao građanka, pošto u to vrijeme već dugo nisam radila u Banovini, barem privremeno zaustavljene. Razumijem da optužbe dolaze iz potrebe da se ocrni konkurencija na lokalnim izborima, ali razumjem da u tome treba postojati i neka granica. Zato zahvaljujem svima koji su mi slali kojekakve deflamirajuće podatke, linkove, dokumente i tračeve o drugim kandidatima. Vjerujem da su to napravili iz dobrih namjera, ali ni meni ni mojim kolegama to nije potrebno. Ne treba nam ni laž ni istina o drugome. Da drugoga prikažemo gorim, nas neće učiniti boljima. Dapače, prikazat će nas ogorčenima i destruktivnima, što je upravo suprotno od onoga što jesmo.
3. Što to bješe kultura?
Nego, čime sam se onda bavila te tri i po godine u Banovini? (Spoiler: nije prostorno planiranje, makar, dobivši u resor ustanovu PŠ. Marjan, nisam propustila naložiti rigidnu regulaciju prometa i stvarno je provoditi). Mlađi se ne sjećaju Splita bez ijednog poštenog izložbenog prostora, bez kazališta lutaka, bez ičega osim golubova i glodavaca u Domu mladih, sa par oronulih knjižnica, s kinotekom na rubu fizičkog raspadanja, bez festivalskih manifestacija koje su danas postale identitet grada. Ali tako je bilo 2005. Izbori, u kojima sam sudjelovala tek kao biračica, rezultirali su sporazumom da buduće poglavarstvo bude nestranačko. Funkciju, za koju me predložila skupina novinara, sam uvjetovala mogućnošću zatvaranja svih, ali svih, velikih otvorenih problema u kulturi. Pretpostavljam da su na to pristali računajući da ionako nema šanse da se to dogodi. Ali dogodilo se. Uredili su se Galerija umjetnina, Stara gradska vijećnica, Etnografski muzej, Galerija Vidović, Dom mladih. Otvorile su se četiri nove knjižnice uključujući centralni odjel koji je tada bio najsuvremenija knjižnica u Hrvatskoj. Otvorilo se Kazalište lutaka, obnovila se i digitalizirala Kinoteka, osnovana su vijeća u kulturi, osnovali su se fondovi iz kojih su proizašli Festival mediteranskog filma Split, Kazalište Playdrama, Pričigin... U stvari, sve što se kasnije pozitivnoga događalo u kulturi na neki način bilo vezano za činjenicu da joj je u te četiri godine infrastrukturno i sadržajno bio omogućen prostor djelovanja, jer se bogme ni nakon 2009. nije događalo ništa posebno. Nakon toga sam i programe dviju ustanova u kojima sam radila (Galerija MKC i Zlatna vrata) učinila prepoznatim, umreženim i kvalitetnim. Ako u međuvremenu nisam stigla niti znala osujećivati malverzacije s građevnim parcelama, žao mi je, ali ja se bavim poslom za kojeg sam obrazovana i u kojem sam dobra. Gdje god sam, u tom svom poslu, došla, ostavila sam situaciju bitno boljom nego što je bila. Za to ne treba kopati po dokumentima. Vidljivo je prostim okom.
