"Više će ljudi ova pjesma približiti Bogu nego sve propovijedi koje su se ovaj tjedan mogle čuti..."

Negdje u slično vrijeme kad je HRT izbacio pjesme ovogodišnje Dore, jedan od najvećih hrvatskih glazbenika, Zlatan Stipišić Gibonni izdao je svoju novu pjesmu “Drvo”. Ne, ovo nije kritika novog Gibinnog izdanja jer se ne osjećam dostojnim za takvo što, ovo je tek jedan otisak iskrenog krika duše nakon preslušavanja pjesme. Zapravo puno je ovo više od pjesme.

Kada sam spomenuo Doru, to sam napravio jer je medijski prostor prilično zagušen vijestima o izvođačima našeg nacionalnog natjecanja za Eurosong. Nema tu ništa loše, dapače, želim da naš ovogodišnji predstavnik ponovi barem dio prošlogodišnjeg uspjeha Lasagne. Što zbog posla, što zbog činjenice da sam bio zainteresiran što će ove godine na Doru, ne znam kako, promakla mi je nova Gibonnijeva pjesma. Na nju mi je ukazao moj prijatelj, kaštelanski tekstopisac Joško Markov - Lukeni. Vrlo dobro znam, kada mi Lukeni na nešto ukaže, to se ne može slušati usput, gasi se sve i koncentrirano se sluša. I bi tako...

“To je apel i zahvala svima onima koji pronađu strpljenja u ovom ludom vremenu i izdvoje šest i pol minuta svog života da poslušaju pjesmu od početka do kraja”, objasnio je Gibonni na Instagramu zaključivši kako će pjesma vjerojatno proći ispod radara, ali je, kaže, “njegova miljenica”. Spomenimo da je produkciju potpisuje Nikša Bratoš, a izlazak pjesme prati i nova knjiga “Drvo” u kojoj su različiti pisci inspiraciju za svoje priče pronašli upravo u pjesmama splitskog kantautora.

No Gibbo je srećom u krivu kada je rekao da će ova pjesma proći “Ispod radara”, to se vidi ne samo po broju pregleda u nekoliko dana već u sadržaju komentara koji se pojavljuju ispod pjesme. Gotovo da svaki komentar mogu supotpisati i osjetiti. Jer netko je lijepo napisao, ovo nije pjesma - ovo je molitva.

Ono što najviše oduševljava je da nakon gotovo 40 godina na estradi, Gibonni nalazi načina da bude nov, originalan, genijalan. Možda je pretenciozno reći, ali “Drvo” će vjerojatno biti jedna od najboljih pjesama splitskog pjevača. Da se nije vodio pravilima komercijalnosti, vidi se i po dužini pjesme od preko 6 minuta. Malo je radio postaja u današnjem užurbanom vremenu koje će puštati tako dugačku pjesmu. Srećom, imamo glazbene platforme na kojima se pjesma može poslušati bilo kada.

Sinoć sam trčao nekoliko kilometara uz more, stavio sam slušalice i pustio “Drvo” na repeat. Netko bi rekao da balade i nisu pretjerano poticajne za trčanje, no pjesma je u meni probudila najljepše osjećaje i na neki način dala poticaj da ne stajem trčati 10 kilometara. Pjesma je to koja ti jednostavno ne može dosaditi, što zbog nevjerojatnog teksta koji je teče i razvija se od početka do kraja i u kojima su opisani čovječanstvo i ljudski život, što zbog glazbe u kojoj su Gibbo i producenti uzeli ono najbolje iz bezvremenskih hitova splitskog umjetnika. Koliko god da su riječi ove pjesme teške i duboke, pjesma zove na ponovno slušanje jer se sa svakim novim slušanjem doživljaj ove pjesme produbljuje. Zaista treba biti drvo da se ne poistovjetiš barem s nekim od sjajnih stihova pjesme u kojoj je vrlo teško nešto izdvojiti. Ako bih baš morao, onda je to spominjanje oca i majke koje pogađa i najkamenitije srce. “Ja sam zemlja, duh je ptica, samo Božja pozajmica, meni”, stihovi su koji s ostalima čine transcendentalno iskustvo. Nemojte mi krivo shvatiti i bez namjere da bilo koga omalovažavam, ali Gibonni će ovom pjesmom više ljudi približiti Bogu nego sve propovijedi koje su se ovaj tjedan mogle čuti na hrvatskim oltarima. Slušajući ovu pjesmu ni smrt nije tako strašna stvar, jer Gibbo nedvosmisleno poručuje u “Drvu”, život se nastavlja i nakon što posljednji put zatvorimo oči, na nove, nepredvidive načine.

Sjajan je naš Gibbo. Još od kada je bio “onaj čupavi iz Osmog putnika” pokazivao je da će daleko dogurati. On je konstanta naše estrade posljednjih nekoliko desetljeća, konstanta po glazbenom nivou koji drži od početka do danas. I to nije napravio kroz jedan glazbeni izričaj, mijenjao ih je s godinama, kako i priliči pravom glazbeniku. Da budem iskren, bilo je i godina kada sam se pomalo zabrinuo promatrao kamo to naš Gibbo glazbeno putuje, a onda su mi se svi strahovi raspršili kada sam čuo “Udicu”. Tako jednostavno, tako savršeno. Kao da je Gibbo do tog trenutka bio u glazbenoj kukuljici koja je, kad je za to došlo vrijeme napukla, a iz nje je izašao zreliji i moćniji umjetnik. Kada čovjek pomisli da će se Udica teško nadmašiti, izađe “Drvo”... Gibonnijeva transformacija je time zaokružena, iz kukuljice je izašlo ono najljepše, najkreativnije i najiskrenije.

U vremenu kada je glazba tako izraženo nekreativna, kada je toliko odmakla od umjetnosti i potpuno klekla pod komercijalnosti, u vremenu kada kukamo da se mlade generacije nemaju zašto pametno uhvatiti, kada je sve tako generično i namijenjeno jednorkratnoj konzumaciji, Gibonni vraća nadu da se i dalje isplati biti dosljedan sebi, da se isplati biti strpljiv, da se isplati biti Umjetnik. Hvala ti pjesniče, hvala ti umjetniče, hvala ti pjevaču, hvala ti dragi čovječe na plodovima tvoga rada...

POGLEDAJ VIDEO