"Danas biramo člana komisije koja godišnje troši 10 milijardi naših eura. 10 milijardi eura je oko 75 milijardi nekadašnjih kuna. Za taj iznos može se sagraditi 21 Pelješki most sa pristupnim cestama ili 57 maksimirskih stadiona. Dubrovačke zidine, od kojih prihodujemo 15-ak milijuna eura godišnje, trebale bi 667 godina zarađivati da dosegnemo iznos kojim godišnje barata ova komisija", poručila je saborska zastupnica Centra Viktorija Knežević, u povodu imenovanja novog člana Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave.
Pitajući služi li sustav javne nabave u Hrvatskoj svrsi zbog koje postoji – transparentnoj, poštenoj i učinkovitoj uporabi javnog novca – ili zapravo služi interesima onih koji se žele okoristiti korupcijom i klijentelizmom, saborska zastupnica podsjetila je na aferu Žalac, u kojoj nitko od institucija unutar sustava – ni DKOM, ni Ministarstvo, ni sud – nije prepoznao da se radi o kaznenom djelu. Reagirao je tek Europski javni tužitelj.
„To nas mora zabrinuti. Pogotovo ako imamo na umu da, prema službenim podacima, oko 90 posto postupaka javne nabave nitko nikad ne pogleda. Samo oko 7 posto postupaka završi žalbom pred Državnom komisijom. Ministarstvo gospodarstva ima ovlast samostalnog nadzora, ali je koristi u manje od 2 posto slučajeva. Drugim riječima, više od 90 posto postupaka nitko nikada ne pogleda. I dok građani vjeruju da postoji nekakav 'filter', u praksi većina odluka prolazi neopaženo. A žalbeni postupak je, u međuvremenu, postao toliko skup da ga mnogi ponuditelji više ni ne koriste“, poručila je.
Zbog toga predlaže reformu sustava po uzoru na, primjerice, Portugal, koji je u potpunosti digitalizirao sustav i javno objavljuje sve ugovore ili Italiju, u kojoj sustav sam prepoznaje anomalije, dok se službenici koji odlučuju o javnom novcu rotiraju.
„U Kosovu i Sloveniji, svi koji sudjeluju u procesu donošenja odluka o postupcima javne nabave moraju podnositi imovinske kartice, dok u Hrvatskoj jedna osoba može biti u javnoj nabavi 10 godina i potpisivati odluke o milijunima eura, a da nitko ne zna što posjeduje i kako je stekla sve što ima. Druga važna mjera je rotacija. U Italiji postoji zakonska obveza da se službenici koji odlučuju o javnom novcu rotiraju pa ne mogu godinama biti na istoj poziciji i odlučivati o istim firmama“, pojasnila je Knežević.
