Spisateljica Vedrana Rudan, koja se trenutačno bori protiv karcinoma žučnih kanalića, iz bolničke postelje redovito piše nove blogove kojima uveseljava svoje čitatelje. Međutim, posljednji tekst, posvećen svim majkama, mnoge je duboko ganuo i rasplakao. Pročitajte ga u cijelosti:
''Iz dubokog sna, spavala sam u bolničkom krevetu, trebala ga je izazvati tableta koja će me sigurno olešiti, probudili su me ženski krikovi, MAMAMAAAAA… Nadala sam se da je noćna mora, nije bila. Žena je umirući zazivala majku. Nabila sam slušalice na uši i čula kako Jasna Zlokić pjeva, ja sam skitnica, ne drži me mjesto… Moja najdraža pjesma iako nikad više neću skitati.
Kasnije su mi sestre rekle da nije umirala, samo joj je bilo ''jako teško''. Starija žena.
Napravila sam anketu među sestrama koje godinama rade na riječkoj onkologiji. ''Koga pacijenti 'kad im je teško', najčešće zazivaju?'' ''Majku, rjeđe boga. Ma, uglavnom majku.'' ''Tatu nikad.'' ''Nikad.''
Vratilo me to u prošlost. Bila sam u četrdesetima kad me majka krenula nazivati. Gotovo svaki dan. Njezini su mi pozivi beskrajno išli na živce. ''Zato se ne javljaš?'' ''Mama, čule smo se jučer.'' ''Nismo se čule danima, nikad ne zoveš, ja uvijek moram tebe zvati…'' ''Ne moraš me zvati…'' ''Kad te ne čujem mislim da ti se nešto dogodilo?'' ''Što mi se može dogoditi? Radim k’o konj, kad dođem doma, djeca, muž, ne razumiješ moderan život.''
''Stara sam, želim ti čuti glas. Danas opet imam problema sa stolicom…''
O, ne, o, ne, o, ne ''Moram prekinuti, šef me zove, javit ću ti se kasnije.''
''Nećeš.'' I nisam.
Što bih dala danas da čujem njezin glas u slušalici i detalje o njezinim problemima sa stolicom. Meni pomažu dječji čepići koji nemaju nuspojave, rade po principu ''pjenjenja'' ma što to bilo. Zovu se eVa adulti. Kupite ih četvrtkom u apoteci Pablo na Vežici, tamo su cure jako ljubazne i daju četvrtkom umirovljenicima popust 10%. Htjela sam to javiti kćerki ali mi se ne javlja.
Razumijem , sve vas razumijem. Majka uvijek nazove u nevrijeme. Ekipa cura čeka pred zgradom, krećete u Trst, zove mama i pita kako ste i zašto se ne javljate. Kolutate očima gledajući prema zidu. ''Mama, zub me rastura, imam zakazano, žurim…'' ''Uvijek žuriš kad me čuješ…'' ''Treba li ti nešto?'' ''Treba mi tvoj glas…'' ''Mama, nazvat ću te večeras.'' ''Dobro i javi mi što je zubar rekao, možda imaš granulom, to može biti opasno za srce…'' ''Da, da…'' Prekidate vezu, trpate mobitel u torbicu, jurite niz stepenice. ''Opet kasniš'', govori Jadranka. ''Mama.'' Četiri uzdaha istovremeno.
Lili cvili pred vratima, držite povodac u ruci i navlačite na sebe jaknu. Na ekranu mobitela ''Stara''. Ne uključujete mob, izvodite Lili koja veselo maše repom, skidate joj povodac, skače s ostalim psima, pa skreće u grm. Koji užitak gledati vašu možda najveću ljubav kako se olakšava. Mob opet zvoni. Ne gledate tko zove. Ne javljate se.
Svima vama su mame žive i zovu jer vi ne zovete. Dosadne starice i strepe nad vama zrelim ženama. Vi ste za njih bile i ostat ćete bespomoćne bebe koje su ih, one ne znaju zašto, bešćutno odbacile.
Nazovite ih povremeno, bez povoda. Jednom, kad budete same noću u bolesničkoj sobi, vrištat ćete: ''MAAAAAMAAAAAAA''. S duge strane muk. Čut će vas nekoliko vrata dalje nepoznata neka koja će navlačiti slušalice na uši.''
