U 90. godini umrla je Ruža Lucić, gunjanska “Majka hrabrost”, koja je u obranu domovine 1991. godine dala svih svojih devet sinova.
Preživjela je ova žena u životu mnogo teških trenutaka, a sve je počelo još 1988. godine, kad joj je iznenada umro suprug i ostala je sama s devet sinova i jednom kćeri. Jedni su drugima pomagali u podizanju najmlađih, a Ruža je obrađivala zemlju, uzgajala stoku i borila se da joj se djeca školuju, pišu 24sata.
Kad je došla 1991. godina i Domovinski rat, Ruža je sinovima rekla: “Domovinu treba braniti” i oni su je poslušali. Najstarijem Petru tad je bilo 29, a najmlađem Josipu samo 16 godina. Unatoč tome, svi su stali na branik domovine, a majka ih je svakoga dana čekala u Gunji, iz koje tijekom rata nije željela otići, ne želeći ostaviti svoju djecu. Bila je sretna što su joj se svi sinovi kući vratili živi. Kao gardisti, specijalci i policajci obišli su sva ratišta od Slavonije do Dalmacije, sudjelovali i u Bljesku i u Oluji. Petar, Mijo, Stjepan, Cvjetko, Antun i Josip iz rata su izašli bez fizičkih rana, dok je Zdravko teško ranjen u Mirkovcima, Filip je stao na minu u Strošincima, a Franjo je bio zarobljen u Bogdanovcima i proveo je 42 dana u zarobljeništvu.
Prisjećajući se ratnih godina, Ruža je znala reći da joj je srce nekoliko puta “kucalo tako jako kao da je predosjećalo nešto loše”. Tako je bilo kad je njezin Zdravko, odlazeći na ratište, tri puta pogledao prema svojoj kući, kao da se od nje zauvijek rastaje. Sutradan je, kao djelatnik specijalne policije, teško ranjen u Mirkovcima. Dum-dum metak mu je napravio rupu u leđima. U toj je akciji poginulo 12 hrvatskih vojnika. Srce je tuklo i kad je drugi sin, Filip, naletio na minu u Strošincima i od tada živi s 30 gelera u tijelu. Sin Petar je otišao u rat i mater ga nije vidjela devet mjeseci.
- Sina Franju su u Bogdanovcima zarobili i držali zatočenog 42 dana. Osjećala sam se jako loše tog dana kad je on bježao od četnika koji su ga pronašli u selu i pucali na njega. Sakrio se iza krave koju su izrešetali. Bog ga je sačuvao baš na Dan svetoga Franje. Vjera me je i održala jer kako jedna majka može to sve izdržati ako ne uz Boga - govorila je Ruža.
'Moji sinovi su se borili za Hrvatsku, a ne za vojne mirovine'
Zbog svega proživljenog i svega što je žrtvovala za Domovinu, Ruža Lucić odlikovana je 2012. godine ordenom Reda Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske zbog zasluga za promicanje moralnih i društvenih vrednota, koji joj je uručio bivši predsjednik Ivo Josipović. Tom prilikom je rekla da joj ta medalja puno znači, ali da je više krasi ponos na njezine hrabre sinove.
- Moji sinovi su se borili za Hrvatsku, a ne za vojne mirovine. Meni je drago da su živi prošli ratišta, a sve drugo će doći na svoje - uvijek je govorila Ruža, kojoj je tijekom tih ratnih godina sa sinovima proživljavala sva njihova stradanja, a ni poslije rata je život nije mazio.
Naime, u velikoj poplavi Gunje ostala je bez kuće i svih odličja koja je dobila za sebe i sinove, morala je napustiti selo dok joj nisu obnovili kuću, a potom ju je shrvala bolest pa je dugo ležala u bolnici boreći se s anginom pectoris. No čim se oporavila, vratila se u svoje selo, svojoj djeci.
- Mama se donedavno držala dobro. S obzirom na to što je sve prošla u životu, i godinama je na inzulinu kao dijabetičar, uz sve druge manje ili veće zdravstvene poteškoće, dobro se i nosila. Živjela je u svojoj kući, s bratom Filipom koji se, eto, nije nikad oženio pa je pomagao mami. Proslavila je 90. rođendan 9. kolovoza i svi smo joj došli čestitati. Bila je to rijetka prilika da smo se svi okupili, nas desetero djece, dvadesetero unučadi i praunučadi. Ima nas, hvala Bogu. Nije tad znala da nas, eto, vidi posljednji put sve skupa. Dva dana prije nego što je umrla jako joj je pozlilo u noći. Završila je u bolnici, reanimirali su je, ali nisu uspjeli. Umrla je u bolnici u Osijeku i pokopali smo je u njezinoj Gunji, opet se okupivši svi skupa - kaže za 24sata Ružin sin Cvjetko.
