Prenosimo dio obrazloženja švicarskog suda:
“Čitanjem arbitražne presude i kaznenih odluka hrvatskih pravosudnih tijela postaje jasnim razmimoilaženja koja se u bitnome odnose na različite ocjene iskaza više sudionika u ovoj aferi, a posebice iskaza Roberta Ježića. Naime, čini se da su hrvatski sudovi, za razliku od Arbitražnog sudišta, smatrali da je Robert Ježić vjerodostojan svjedok. Također su smatrali da su iskazima Stephana Hürlimanna potvrđene činjenice kako ih je iznio Robert Ježić. Međutim, ovo razmimoilaženje u mišljenjima između nadležnog tijela koje je pozvano odlučiti o građanskopravnom aspektu spora i sudova nadležnih za rješavanje kaznenopravnog aspekta slučaja nije dostatno za zaključak da je na ishod pobijane odluke utjecao zločin ili kazneno djelo. U tom smislu, od samog početka treba podsjetiti da arbitražno sudište nije vezano kaznenom presudom donesenom u kontekstu istog skupa činjenica, kao što su arbitri s pravom istaknuli u svojoj odluci.
Drugim riječima, tijelo nadležno za odlučivanje o građanskopravnom aspektu slučaja nije vezano činjeničnim stanjem o kojem je odlučio kazneni sudac. Ono slobodno odlučuje hoće li preuzeti činjenice utvrđene u kaznenom postupku i slobodno odlučuje o nezakonitosti pravnog akta.
Dalje, utvrđuje se, u konkretnom slučaju, da je Arbitražno sudište svoju odluku donijelo u cijelosti svjesno postojanja kaznenog postupka protiv Ive Sanadera. Međutim, Arbitražno vijeće je jasno naznačilo da će dokaze prikupljene tijekom navedenog kaznenog postupka ocjenjivati s najvećim oprezom (“with the utmost caution”; odluka, br. 139). To pokazuje da je Arbitražno sudište pridalo odgovarajuću važnost kaznenom postupku koji su provodila hrvatska tijela vlasti, ali da je svoju odluku utemeljilo na dokazima koje je samo prikupilo. Stoga ne možemo prihvatiti kategoričku tvrdnju tužitelja prema kojoj presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. srpnja 2021. predstavlja dokaz koji bi bio dovoljan za zaključak Arbitražnog sudišta da su ugovori FASHA i GMA imali koruptivno obilježje (odgovor, br. 44).
Suprotno onome u što tužitelj također pokušava uvjeriti Sudište, osuđujuća presuda hrvatskih sudova protiv Ive Sanadera i Zsolta Hernádija za korupciju nije “jedina relevantna istina”, koja bi nužno bila obvezujuća za sva pravosudna tijela nadležna za odlučivanje o tome jesu li ugovori FASHA-a i GMA-a zapravo bili sklopljeni kao rezultat koruptivnih radnji. Stoga tužitelj uzalud tvrdi da iz činjenice da su Ivo Sanader i Zsolt Hernádi proglašeni krivima za počinjenje kaznenog djela korupcije proizlazi da su lažno svjedočili kada su tijekom arbitražnog postupka poricali da su počinili koruptivna djela. Ta činjenica sama po sebi ne znači da su oni doista lagali arbitrima kada su poricali optužbe za podmićivanje. Osim toga, valja istaknuti da hrvatska tijela vlasti njih dvojicu nikada nisu osudila za počinjenje kaznenog djela davanja lažnog iskaza.
U svakom slučaju, treba primijetiti da nijekanje dvoje gore navedenih pojedinaca da su počinili kazneno djelo korupcije očito nije imalo nikakav izravan utjecaj na ishod arbitraže, budući da se arbitri pri utvrđivanju je li optužba za korupciju dokazana nisu usredotočili na njihove iskaze, nego su, naprotiv, ispitali sve elemente koje je iznio tužitelj. Stoga argumenti koje je iznio tužitelj ne upućuju na to da je na ishod pobijane odluke mogao utjecati zločin ili kazneno djelo.
Nadalje, treba napomenuti, kao što to ističe tuženik, da je Arbitražno sudište, u kontekstu usporedne arbitraže između istih stranaka koja se vodi pod okriljem ICSID-a, također smatralo, u svojoj pravomoćnoj odluci od 5. srpnja 2022., da tužitelj optužbe za korupciju nije dokazao na pravno zadovoljavajući način (br. 543). Navedeno Arbitražno sudište donijelo je ovaj zaključak u cijelosti svjesno presude Vrhovnog suda RH od 7. srpnja 2021. (odluka ICSID-a, br. 345) kao i iskaza Stephana Hürlimanna i Imrea Fazakasa pred Sudom u Zagrebu 2019. godine.
Istaknulo je da se optužba za korupciju u potpunosti temelji na svjedočenju Roberta Ježića (odluka ICSID-a, br. 532). Međutim, njegovi su pak iskazi opterećeni brojnim nedosljednostima i proturječjima (odluka ICSID-a, br. 538 ss). Osim toga, Arbitražno sudište je smatralo da ni svjedočenje Imrea Fazakasa ni ono Stephana Hürlimanna pred zagrebačkim sudom ne može potvrditi verziju činjenica koju je iznio Robert Ježić (odluka ICSID-a, br. 541 s.). Ne vidimo kako bi uopće moglo biti drugačije u kontekstu ovoga spora. U pobijanoj odluci Arbitražno sudište je, nakon što je pomno ispitalo sve dokaze kojima raspolaže, podrobno iznijelo razloge zbog kojih smatra da tvrdnja o korupciji nije dokazana na pravno zadovoljavajući način. Konkretno, identificiralo je dva elementa koja nedostaju u korupcijskoj shemi koju je predstavio tužitelj. Međutim, na temelju argumenata koje je tužitelj izložio u svojim podnescima nipošto se ne može utvrditi kako bi dokazi koje je iznijelo hrvatsko kazneno pravoduđe omogućili utvrđivanje ovih dvaju nedostajućih elementa, kako to u svojim podnescima s pravom ističe tuženik.
S obzirom na prethodno navedeno, nije potrebno ispitivati jesu li, kako to tvrdi tuženik, u kaznenom postupku koji su hrvatska tijela vlasti vodila protiv Ive Sanadera i Zsolta Hernádija poštovana minimalna postupovna jamstva propisana međunarodnim standardima o pravu na pošteno suđenje”, stoji u obrazloženju švicarskog suda.
“Iz navedenoga proizlazi da se, u granicama njegove dopuštenosti, zahtjev za reviziju odbija. S obzirom na to da nije uspio u sporu, tužitelj će platiti sudske troškove (čl. 66. st. 1. Zakona o Saveznom sudištu) i troškove tuženika (čl. 68. st. 1. i 2. Zakona o Saveznom sudištu).
Zbog navedenih razloga, Savezno sudište je odlučilo kako slijedi:
1. Zahtjev za reviziju se, u granicama njegove dopuštenosti, odbija.
2. Tužitelj snosi sudske troškove u iznosu od 200.000 franaka
3. Tužitelj je dužan platiti tuženiku troškove u iznosu od 250.000 franaka”, odlučio je švicarski sud.
Hrvatska 2016. izgubila spor protiv MOL-a
Podsjetimo, Hrvatska je 2016. godine izgubila proces protiv MOL-a oko INA-e. Iz dijelova presude vidjelo se da je sud ključnog svjedoka Roberta Ježića i dokaznu snimku ocijenio nepouzdanima, a hrvatski sud pristranim. Spor je pokrenut 2014. za mandata vlade Zorana Milanovića, a Hrvatska je tražila da se proglase ništetnim izmjene ugovora iz 2009. o upravljačkim pravima u Ini i glavni ugovor o plinskom poslovanju, koji su potpisani u vrijeme premijera Ive Sanadera.
Da zatraži reviziju ovog pravorijeka Vlada je odlučila prošle godine na sjednici 30. prosinca kada je ujedno i zaustavila pregovore s MOL-om oko kupoprodaje dionica INA-e. Vlada je tada zadužila Ministarstvo gospodarstva da, u ime Republike Hrvatske, poduzme aktivnosti radi podnošenja revizije pred švicarskim Saveznim vrhovnim sudom.
Podnesak odnosno zahtjev za revizijom podnesen je početkom veljače ove godine.
