Jeste li nekada bili u Zvjezdanom selu Mosor? Ako niste, čuli ste za njega, idu vam tamo djeca ili susjedi… Netko tamo ode za običnog dana, drugi idu u posebnim prigodama – za vrijeme pomrčine Sunca ili Mjeseca. Nema čovjeka u gradu Splitu koji nije barem čuo za Zvjezdano selo Mosor, no manje je poznato - kako je nastalo? Tko je ga je osmislio?
E pa vrijeme je da i to doznate. Izgradnja Zvjezdanog sela Mosor nije bila nimalo jednostavna. Teško je zamisliti kako je okoliš izgledao prije izgradnje, no samo ćemo reći da nije bilo ni puta, ni vode, ni struje. A gradnja je trajala više od desetljeća. Za sve je "kriv" jedan čovjek. Drago Sertić ideju Zvjezdanog sela "gurao" je dok je nije priveo kraju. Danas mu je 98 godina, no svega se sjeća kao da je bilo jučer.
Ličanin u Splitu
No, krenimo redom. Drago Sertić rodom je iz Like, no najveći dio života proveo je u Splitu. Upravo s tim smo počeli - kako je stigao u Split?
„Znate, ljubav je čudna stvar. Porijeklom sam iz Like, rođen u Slavoniji, živio svuda pomalo i ljubav me dovela u Split ’61. godine. Najprije sam bio učitelj. Drugi svjetski rat me zahvatio. Poslije srijemskog fronta sam mobiliziran i bio sam šest mjeseci u jedinici skroz do Trsta. Onda sam dobio uputnicu za daljnje školovanje. Tada sam imao tri razreda gimnazije. Tako sam završio u Zagrebu. Sve nas mobilizirane, iz cijele Hrvatske, su smjestili u đački dom. Tada sam se pripremao za četvrti razred. Kad smo to obavili, došao je oficir, jer svi odgojitelji bili su nam oficiri, poredali su nas i pobrojali – jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam u učiteljsku školu. Ja vičem – Ja ne bi, ja bi u tehničku! Odgovorio je – Drugi put! I tako sam završio učiteljsku školu. To je zanimljivo iz onih doba.
U Zagrebu sam se bavio malo fotografijom, svim i svačim, a bio sam i statist u Hrvatskom narodnom kazalištu. Imao sam interesantno djetinjstvo. Prvo mjesto mi je bio Goričan, to je na granici s Mađarskom, onda sam išao dovršiti vojni rok. To je bilo vrijeme kada su nas dirigirano raspoređivali i poslali su me u Rašu. Onda sam šetao pa sam konačno polagao državni ispit. Navodno sam bio perspektivan kadar. Prebacili su me u učiteljsku školu u Puli. Vrijeme je prolazilo, dolazio sam u Split na neke seminare i tu sam zapeo. U međuvremenu sam bio u Sarajevu, deset godina sam proveo tamo – Bosna mi je ostala u lijepom sjećanju jer sam se upražnjavao u planinarenju. Obišao sam dosta planina.
U Splitu sam radio jednu godinu u školi, na Brdima. Inače sam u Sarajevu završio Višu pedagošku, uz rad, i to tehnički odgoj. Moja žena isto je bila učiteljica, ali se razboljela te smo zbog zdravstvenih razloga došli u Split, ali moje srce je i dalje u Bosni“, kazuje nam Drago te nastavlja kako je za to doba imao zanimljiv pristup đacima.
Neviđen metodološki pristup
„Prije nego sam počeo raditi u školi prošao sam niz tečajeva tako da sam imao vrlo širok spektar tehničkog obrazovanja. Volio sam to raditi. Kad sam u Sarajevu radio u vježbaonici, imao sam slobodu kreiranja programa. Imao sam jedan metodološki pristup koji je bio van pameti u onom sistemu. Ja bih svojim učenicima dao program što će učiti u toj školskoj godini i u njemu sam naznačio izvore znanja. Ja sam bio samo jedan unutar toga. Svaki učenik morao je doći i upisati sam sebi ocjenu unaprijed u dnevnik. Bio je to svečani čin. Naravno da su svi stavljali dobre ocjene. Mnogi su smatrali da je to čudan način – zamislite, na početku godine moji učenici su ocjenjeni, a nitko ih nije pitao. U čemu je bit? Bit je u tome što vi morate dati učeniku motivaciju. Motiv je pokretač svega, ako imate motiv i želju – nema što ne možete. Moja uzrečica je bila – Ja hoću, ja želim, ja mogu! Imao sam pravo na eksperimentiranje, ali bio sam čudak među svojim kolegama. I tako sam ja završio u Splitu. I danas se neki moji bivši učenici rado sjećaju mog ocjenjivanja jer taj sistem motivacije nikako u pedagoško-metodičkoj struci nije prihvaćen. A to je najvažnija stvar, da imate motiv. Ako vi imate motiv, nema što ne možete“, objašnjava nam.
Nakon rada s učenicima, Drago Sertić zaposlio se u Zavodu za zapošljavanje.
„Kasnije sam prešao u Zavod za zapošljavanje. U Sarajevu sam završio i seminar za profesionalnu orijentaciju mladih. Uvijek bi pitao – Što želiš biti? Ma možeš! Pošto je u Zavodu bilo slobodno mjesto, a meni je trebao stan, tako sam prešao tamo i tu sam doživio drugi dio svog radnog vijeka koji je za školu vezan kroz profesionalnu orijentaciju i tu sam imao velike uspjehe. Radio sam opise za izbore zanimanja. Nisam ih samo pisao nego sam dao fotografu da snimi, primjerice što konobar radi. Onda sam umjetničkoj školi dao da naprave crteže jer fotografija je detaljistička, može odvući pažnju, a crtež je karakter. Što je njegovo radno mjesto? Stol. Što je na stolu, prihvat gostiju, posluživanja… Tako sam napravio za sva ostala zanimanja.
Dobio sam različita priznanja koja sam jednostavno odbacio jer ja to nisam radio ni za novac ni za slavu. Diplome, razne značke…sve sam to ignorirao. A moj glavni projekt je Zvjezdano selo na Mosoru“, kaže nam.
Projekt Zvjezdanog sela Mosor i osobna tragedija
I zaista je riječ o impresivnom projektu. Teško je sada i zamisliti kako je to sve izgledalo prije 50 godina.
„Ideja o Zvjezdanom selu Mosor došla je ’74. godine. Postojalo je Društvo astronoma amatera Split čiji sam i ja bio jedan od osnivača. Tu je bio moj sin. On je osnovao to društvo. Nažalost, tako to biva u životu, on pogiba u prometnoj nesreći, a ta ideja o vangradskoj zvjezdarnici je ostala u zalog i onda sam se ja prihvatio toga da sve realiziram. Možete samo zamisliti, napraviti zgradu na obronku planine, bez ceste, bez vode, bez struje. Na promociji kamena temeljca bila je gradonačelnica Gordana Kosanović. Išli smo kozjom stazom do brda Makirina, na 700 metara nadmorske visine, i čujem kao danas kad je rekla: Ovdje ni jedna cigla neće doći, a kamoli zgrada. Tu organizaciju je priredilo to društvo i ondašnja omladinska konferencija. Međutim, ona se prevarila. Bilo je jezivo teško, ali ja nigdje nisam spominjao svoj interni motiv jer bilo bi kontraproduktivno da kažem da to pravim zbog sina. Prvi koji su sudjelovali u izgradnji su bili iz Sivog doma na Brdima. Na tom terenu je bio prirodni izvor vode, a oni su prvi bili. Kasnije su došle omladinske brigade iz gradova prijatelja, to su sve učenici tehničkih škola.
Odužila se gradnja preko 15 godina, a sve je bilo na principu donacija. Zato je to dugo trajalo. Oformio sam odbor za izgradnju, ja sam mu bio na čelu, a u njemu su bili ljudi iz struke. Vidjeli smo da to neće ići sa društvom astronoma pa smo oformili novo društvo, sa neutralnim logom – Zvjezdano selo“, kaže nam sugovornik.
Nije se smio isticati: "Danas sam tu, sklonjen"
Cijelo vrijeme Drago je bio pokretač, a nikome nije otkrio zbog čega sve to radi.
„Ja sam bio u pozadini, nisam se smio puno isticati. Bili su uključeni svi gradonačelnici. Pomagale su građevinske tvrtke s radnicima, s materijalom. Teško je to u par riječi opisati jer je to jedan mučan i stresan proces. Nije lako reći nekome – Evo ovdje ću napraviti zgradu od 540 kvadratnih metara. Gdje je cesta? Gdje je voda? Gdje je struja? To je van pameti za normalnog čovjeka, međutim moj intimni motiv nitko nije znao. Nikome ja nisam rekao – Tu ja živim. Svaki kamen, svaka cigla je prošla moje ruke. Prošlo je, ostala je samo tiha bol. Nitko to nije ni znao ni čuo. A danas sam tu, sklonjen…“, kroz suze nam je ispričao Drago te nastavio.
„Grad je uglavnom pomagao u preporukama. Ovaj projekt je rađen na psihološkoj podlozi. Da bi privolio Grad, ja sam ovaj projekt dao na razmatranje Gradu, raznim organizacijama sa upitom treba li to gradu. Svi su rekli da i rekli da će pomoći u granicama mogućnosti. Sve je donirano, to je projekt ljubavi. A danas su me zaboravili, čak i današnji zaposlenici koje sam ja, nota bene, sa spiska nezaposlenih Zavoda uzeo. Pokušavam naći gdje sam je u svemu tome pogriješio prema njima. Možda zato što sam tu i tamo rekao da sam ih digao sa Zavoda.
Ovaj objekt je kus objekta. Nije bilo lako. Svaki blok, svaka cigla, svaka donacija, je bio uzdah – još malo, još malo, još malo.. Pa kad će stat? Ali stalo, a i ja sam stao“, kazuje nam Drago u sobi Doma za starije i nemoćne na Zenti.
"Sve sam napravio potom su me izgurali"
Ono što je u cijeloj priči tužno jest činjenica da Drago nikada nije nagrađen za svoj trud. On sam to ne traži, no ipak bi bilo lijepo odužiti mu se na taj način, da u kolektivnoj memoriji ostane upisano da je upravo on osoba koja je dala sve od sebe da projekt u kojem danas uživaju mnogi i zaživi.
„Jedan od aktivnih korisnika je Zajednica tehničke kulture. Unutar tadašnje Zajednice tehničke kulture bilo je onih kojima sam se zamjerio, a to me koštalo koječega, pa i nagrade Grada Splita kada je stigao prijedlog za to. Na njihov poticaj smijenjen sam sa svih dužnosti, i to ponajviše zbog moje neopreznosti – u Statutu sam dozvolio da po automatizmu članovi izvršnog odbora Zvjezdanog sela budu dva predstavnika iz tehničke kulture, jedan iz Grada i svega dva iz Zvjezdanog sela. Na taj način su me nadglasali i postupno me izgurali iz svega.
Tehnička kultura je vjerojatno dala mig da sam ja nepoželjan. Možete li zamisliti tu sramotu? Netko tko je inicirao, uložio sve što je imao, napravio to, a to je korisno i koristi se - i najedanput dobije nogu. Ne treba meni nagrada Grada Splita. Mene je Split nagradio time što mi je pomogao, to je već nagrada. Formalna nagrada nije me interesirala i nije me to toliko pogodilo, ali šta je tu je“, kaže nam za kraj Drago Sertić.
Nekoliko priznanja koje je dobio Drago Sertić i nekoliko scanova članaka iz tiskanog izdanja Slobodne Dalmacije:
