Odlazak djeteta u vrtić za većinu je roditelja jako stresno. Prva i značajna promjena sredine za djecu roditeljima zadaje brojne brige – kako će njihova djeca podnijeti rastanak, hoće li plakati, hoće li jesti, kako će se snaći i slično. Proces odvajanja zna često biti stresan i težak i za roditelje i za djecu, no prije svega i nužan.
Djeca u vrtiću kroz interakciju s drugom djecom i odgajateljima usvajaju, kroz procese socijalizacije, različite vještine i znanja o ulogama izvan obitelji. Na taj način djeca i pokazuju neke nove obrasce ponašanja koja su “skupila” od svojih vršnjaka, ali i prenose već usvojene navike koja su naučila od svojih roditelja, piše Splitski dnevnik.
Vrtićko nasilje
Roditelji se često i brinu kako se njihovo dijete uklopilo u novu sredinu, da li ga netko maltretira ili zlostavlja. Svjedoci smo raznih slučajeva zlostavljanja, bilo od strane vršnjaka ili odgajatelja u odgojno-obrazovnim ustanovama poput škola ili vrtića. Prevencija je uvijek bolja od intervencije, ali većina slučajeva se ne primijeti na vrijeme, a i reakcija nije uvijek pravovaljana, uvodi nas u priču teta jednog splitskog vrtića.
Iako smo svi proživjeli neki oblik nasilja tijekom školovanja, bitno je ukazati kako nasilje među djecom postoji već od najranijih dana, onih vrtićkih. Teško je pojmiti kako bi ta mala i nevina bića ikad bila sposobna napraviti nešto ružno i zločesto, ali to na žalost nije istina. Unatoč tome što je ovaj pojam još uvijek nov i nedovoljno istražen među vrtićkom djecom, neka ispitivanja pokazuju da je vrtićko nasilje gotovo jednako često kao i ono u osnovnoj školi.
Nasiljem u vrtiću smatra se kada neko dijete ili djeca namjerno, više puta (tjednima, mjesecima) zločesti prema nekom drugom djetetu (ili djeci). Nasilje može biti verbalno: ismijavanje, nazivanje pogrdnim imenima, prijetnje ili fizičko: udaranje, guranje, tuča,… Nasilje također može biti indirektno, bez vrijeđanja ili udaranja, a manifestira se isključivanjem djeteta iz grupe i ignoriranjem te širenjem ružnih priča, javlja Splitski dnevnik.
Tko su “lidlići”?
Djeca vrtićke dobi “upijaju kao male spužve” svijet oko sebe a onda ga i repliciraju. Uz sve pozitivne stvari koja djeca uče kroz igru kao što je dijeljenje, zajednički rad i komunikacija, isto tako se susreću i s nepoželjnim situacijama. Tako će vaše dijete nekad povući za kosu drugo, ili će vas zaprepastiti kada po prvi put čujete neku psovku koju je, naravno, naučilo od druge djece. Jasno je da djeca reproduciraju stvari koje usvajaju iz svoje okoline. Ono čemu roditelji najviše posvećuju pozornost uglavnom se odnosi na pristojno ponašanje, stjecanje radnih navika, prihvaćanje obaveza i učenju samostalnosti. Međutim, nekako se čini da ne pridodaju toliko pažnje učenju ispravnih vrijednosti, socijalnoj osjetljivosti i uvažavanju drugih. Jer kako drugačije objasniti stvaranje klasnih podjela među djecom vrtićke dobi?! Evo i o čemu se radi.
U razgovoru s tetom jednog splitskog vrtića, portal doznaje kako su već u tako ranoj dobi djeca itekako svjesna materijalnih stvari, vrijednosti novca i odjeće. Tako je među djecom u upotrebi jedan novi, u svakom smislu pogrdan naziv – “lidlići”. Pogađate, radi se o djeci čiji su roditelji kupili komad odjeće iz istoimenog trgovačkog lanca, a “lidlići” su i sva ona djeca općenito slabijeg imovinskog stanja.
“Djeca nisu svjesna kako određeno ponašanje može negativno utjecati na osjećaje i samopouzdanje drugih, njihova empatija nije još u tolikoj mjeri razvijena, ali ovakva klasifikacija druge djece prema tome je li odjeća markirana ili ne, je zabrinjavajuća za djecu te dobi”, objašnjava nam odgajateljica.
Djeca zaista znaju biti okrutna, predmet “ruganja” mogu biti različiti povodi kao što je nošenje dioptrijskih naočala, klempave uši, ako je netko nevješt u određenim aktivnostima kao što je crtanje, slikanje ili druge igre.., dakle sve one stvari koje se u nekoj mjeri i očekuju ili mogu predvidjeti, kazala nam je te istaknula kako i same tete u vrtićima se nekad susreću s neočekivanim situacijama.
“Možete samo zamisliti kako se osjeća dijete kojega se tako naziva”, kazala je.
Odakle djeci pojam vrijednosti markirane odjeće, kako je prepoznaju i tko ih je tome naučio? Pitanje je koje bi roditelji ovoga puta sebi trebali postaviti. Cijeli članak možete pročitati ovdje.
