Božićni običaji u Dalmaciji iznimno su bogati i raznoliki, a njihovi korijeni sežu još u 4. stoljeće. Kroz stoljeća su se oblikovali rituali poput kićenja božićnog drvca, odlaska na polnoćku, pripreme svečane hrane i darivanja, a svi oni imaju zajedničku simboliku, želju za mirom, blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i zdravljem.
U Sinju su i ove godine oživjeli stari narodni običaji vezani uz Badnjak, a sve je svojim objektivom zabilježio naš fotograf Roko Pavlinušić. To je bila prilika da se prisjetimo kako se Badnji dan nekada obilježavao u Cetinska krajini. Ti se običaji i danas prepričavaju kao vrijedan dio identiteta ovoga kraja.
Badnja večer u tradiciji Cetinskoga kraja bila je obilježena jasno utvrđenim obredima koji su se odvijali u krugu obitelji. Središnju ulogu imao je domaćin, starješina kuće, koji je zajedno s ukućanima predvodio molitvu krunice. Nakon večere uslijedio bi jedan od najvažnijih trenutaka večeri, odnosno unošenje badnjaka.
Badnjak kakav pamte starije generacije
U kuću su se unosila tri badnjaka, debla koja su se polagala i palila na ognjištu, a njihova je simbolika bila duboko ukorijenjena u kršćanskoj vjeri. Tri badnjaka, kao i tri božićne svijeće, predstavljala su Presveto Trojstvo. Prije nego što bi zauzeli svoje mjesto na ognjištu, badnjaci su se škropili blagoslovljenom vodom. Najveći i najdeblji, s urezanim križem, polagao se prvi, s desne strane, dok su se preostala dva slagala uz njega.
Nakon unošenja badnjaka slijedila je molitva za pokojne članove obitelji, čime se naglašavala povezanost generacija. Potom se u kuću unosila slama i razastirala po podu. Osim što je podsjećala na Isusovo rođenje u jaslama, slama je imala i snažnu simboliku plodnosti. Nakon Božića njome su se posipale njive i vrtovi, a davala se i peradi, uz vjerovanje da će godina donijeti obilniji urod i veću blagost.
U nekim je mjestima domaćin ostajao kod kuće kako bi pripremio božićni ručak, dok su ostali članovi obitelji odlazili na polnoćku. Budući da su zajednice bile male, na misu su odlazili gotovo svi mještani, osim starijih i nemoćnih, a povratak s polnoćke bio je obilježen međusobnim čestitanjima Božića.
Na sam Božić domaćin je ponovno imao važnu ulogu. Po završetku blagdanskog objeda, uz znak križa, gasio bi božićnu svijeću komadićem kruha umočenim u vino. Taj se ritual, kao simbol završetka božićnog slavlja u domu, u mnogim obiteljima njeguje i danas.
Kuće su se na Badnjak tradicionalno kitile zelenilom, najčešće bršljanom i lovorom. Zimzelene grane nisu imale samo dekorativnu ulogu, već su se smatrale snažnom zaštitom doma i obitelji. Stavljale su se iznad ulaznih vrata, u štale, na njive, ali i na grobove, kao simbol vječnosti i obrane od zla te prirodnih nepogoda.
U kršćanskoj tradicijskoj kulturi bršljan ima posebno mjesto. Kao zimzelena biljka, povezuje se s besmrtnošću, vjernošću i trajnošću, a u hrvatskoj se duhovnosti smatra svetim jer se, prema predaji, Isus rodio u štalici obrasloj bršljanom. Upravo zato prisutnost tog zelenila u kući i oko nje imala je snažnu simboličku težinu.
Slama pod nogama i vjera u bolju godinu
Jedan od ključnih badnjih običaja bilo je i škropljenje blagoslovljenom vodom. Taj se čin smatrao prvim i najvažnijim sakramentalom zaštite. Blagoslovljenom vodom škropili su se ukućani, kuća, štale, stoka, njive, voćnjaci i maslinici, uz vjerovanje da donosi zdravlje, plodnost i sigurnost. Smatralo se da takav obred štiti djecu, udaljava zlo i donosi mir u dom, a slični rituali prisutni su i u mnogim drugim religijama još od davnina.
Bolje da propadne selo nego običaji
U selu Radošić kod Sinja domaćin bi na Badnjak uzeo posudicu s blagoslovljenom vodom i poškropio cijelu kuću, okućnicu i štalu, škropeći ovce, konje i goveda, dok bi neprestano molio Vjerovanje. Time se simbolično blagoslivljao sav život koji je o kući ovisio.
Sjećanja na badnje običaje i danas se prenose kroz osobna svjedočanstva. Prema kazivanjima starijih mještana, Badnjak je započinjao pripremom bakalara i kićenjem bora. Navečer bi se u kuću unosila slama, dok su ukućani molili Očenaš, a potom su se unosili badnjaci s urezanim križem, uz tradicionalne blagdanske pozdrave. Slijedila je večera, zajednička zdravica vinom iz drvene bukare te ritualno gašenje božićne svijeće kruhom umočenim u vino, uz molitvu i blagdanske želje.
Nakon večere djeca su se igrala u slami i pjevala božićne pjesme, a potom se obitelj pripremala za odlazak na polnoćku. Slama unesena na Badnju večer iznosila se iz kuće nekoliko dana kasnije, najčešće na blagdan Svetog Ivana ili Sveta tri kralja, dok se pepeo s ognjišta brižno skupljao jer se vjerovalo da ima zaštitnu moć.
Božićnoj slami pripisivala su se snažna apotropejska svojstva. Iznošena je iz kuće treći dan Božića ili na Sveta tri kralja te se stavljala na grane voćaka i maslina ili se njome omatala stabla, uz vjerovanje da će ih zaštititi od bolesti i osigurati obilan urod. Pepeo, ugljen i neizgoreni dijelovi badnjaka ostavljali su se u vinogradima i maslinicima kao zaštita od nevremena i simbol želje za plodnom godinom.
Iako se mnoge od tih vrijednosti danas gube, a običaji nisu onakvi kakvi su nekada bili, prizori koje smo zabilježili u Sinju pokazuju da tradicija još uvijek živi. U vremenima kada se sve brzo mijenja, upravo ovakvi običaji podsjećaju na ono trajno i važno. Jer, kako kaže stara izreka, bolje da propadne selo nego običaji.
