Pasje su vrućine. Razmišljam o tom neobičnom izrazu dok prilazim crkvi sv. Petra, gdje se trebam naći sa Jakovom Kelavom, čovjekom koji je postao beskućnik zbog – psa.
U metru mršavog hlada pronalazim Jakova i Nokilla, dvojicu neželjenih stanara koji su zbog međusobne lojalnosti postali beskućnici. Nokill je desetomjesečni ovčar neke vrste, sjajnog crnog krzna, blistavih zubi i djetinjasto zaigranog karaktera; Jakov je preplanuli udovac od pedesetak godina, sa živahnim sjajem u očima i žilavim, snažnim rukama. Tek što smo se pozdravili, a već smo duboko u razgovoru.
„Išao sam zapaliti svijeću tu u sv. Petra. Imao sam cijeli paket svijeća, no kad sam izišao, netko ih je odnio. Svakakvih ljudi ima...“
Jakova su iz stana izbacili kao staru krpu, kaže. Iako je bilo usmeno dogovoreno da smije imati kućne ljubimce, očito živahni Nokill nije bio po ukusu sustanara, čemu svjedoči i nekoliko pritužbi zaprimljenih na račun buke. Stanodavac je tražio trenutno iseljenje, čemu se Jakov usprotivio tvrdnjom da ima pravo ostati do prvog u mjesecu, uostalom, potrebno je i neko vrijeme da se pripremi za selidbu. Unatoč urednom podmirivanju stanarine i izvršavanju stanarskih obaveza, jedan jutarnji povratak iz šetnje dočekao je Jakova promijenjenom bravom na ulaznim vratima vlastitog stana. I što sad?
„U međuvremeno sam zovnio policiju. Takva i takva stvar – ja ne mogu do svojih stvari doć, meni treba pasu dat hranu, trebam i ja svoje stvari uzet. Ja sam se tu razočarao u nju i u cijeli ovaj sustav. Tražio sam pomoć i odobrena mi je, ali treba je dočekat – zar dva miseca trebam gladovati? Žalosno.“
A što policija kaže?
„Policija je mene krivila da sam ja uvijek u krivu. Ja sam kriv što sam rođen. Pa ja imam pravo na život. A da se ja sad popnem na zgradu i da nešto urličem, to bi se svi sletili. A ja to neću, ja to ne želim. Ja imam svoj um, imam svoga pasa, on mi je čuvar i uz njega sam. Želim radit i želim živit i zbogom doviđenja.“
Cijeli događaj zbio se prije tjedan dana. U međuvremenu Jakov i Nokill žive nomadski život u žilavoj Škodi, tražeći mjesto pod nebom na kojem neće nikome smetati, a to, čini se, nije toliko jednostavan zadatak. Biti uskraćen za sklonište u zemlji koja je birokratski kripl nezavidna je pozicija i za puno boljestojeće od ovog hrabrog dueta. Čak su ih i gađali krumpirima, no ipak, nađe se susretljivih dobronamjernika.
„Ima lipih ljudi, dobrih ljudi, svaka čast. Nađe se. Pomogli su mi sa hranom, donosili su mi za pasa, Laura i Drago, svaka im čast i hvala im puno.“
Jakov je religiozan čovjek, no Crkva u ovoj situaciji nije, izgleda, od velike pomoći. Ipak, izdvaja don Anđelka sa Mejaša kao čovjeka koji bi mu uvijek pružio pomoć, no, kaže: „nisam želio da me pretrpavaju jer ja sam, Bogu hvala, sposoban, imam deset prstiju i mogu radit i mogu zaradit, mogu se brinut za sebe.“
Razgovor zaključujemo u optimističnom tonu. Iako u otežanim životnim okolnostima, Jakov i Nokill ipak ne gube nadu. Ne trebaju puno, a uz malo pomoći šačice ljudi širokog srca, možda i dočekaju da državni aparat počne djelotvorno rješavati ovakve situacije.
