Kao da si znao... Kao da si znao da će 2020. biti tako teška, turobna. I rekao, što da ja tu radim kad smijeh teško može vratit nadu. Otišao si prvog dana te spore, dosadne i loše 2020. godine.
Godina bez tebe, šašavi čupavko. Cijela jedna godina bez tvog zaraznog osmijeha, priče, ludosti, zabave, skečeva. Godina u kojoj svaka tvoja prepričana baza ima okus gorčine, tek malo radosti. Nije ova godina nikoga štedjela, otišli su mnogi za tobom, tamo gdje nema više ni briga ni nepravde, gdje se ne moraš ljutiti na ljude koji ne razumiju smisao postojanja.
Godina je prošla od kada tvoji Marin i Miran tuguju, a kuća u Nečujmu ljeti biva sablasno prazna. Još prepričavamo kako si mlatnija mlađeg u trajektu za Šoltu kad je prošla jedna prezgodna teta...
- Jel ti ovo mogla bit mater, ha?
Volimo uspomene kad smo igrali na Poljudu a tebe, nezaustavljivo livo krilo Split Stars Teama pokose u šesnajstercu i pošalju na hitnu. Slomljena ključna kost. Jedino su te mačetom mogli zaustavit u prodoru... Kakav igrač!?
Sve tvoje ludorije dok si svirao u Forumu, sve imitacije čuvamo.
I onu poznatu krilaticu: Ko radi, boji se gladi!
Nedostaje nam tvoj sijedi čuperak, predstava svaki put kad je oko tebe više od dvoje ljudi. Bio si hodajući teatar kojemu ne treba scenarij ni priprema. Kojemu ne treba nadahnuće niti motiv. Dijelio si svoju toplu a ludastu priču, svakom koga si barem jednom sreo, lako bi mu izmamio osmijeh.
I sad, možda jesi daleko, ali duboko u nama živiš u svakom danu. I kad se izljubimo čestitajući Novu, želeći jedni drugima nikad iskrenije sve najbolje, stavit ćemo cvijeće na tvoj mali humak i još jednom zagrliti radost života koju si nam ostavio.
Onu radost jer smo te imali, s tobom se smijali.
Jer zbog tebe smo bili sretniji.