Bio je, najblaže rečeno, faca. Osebujan i karizmatičan lik kakav se prije njegove pojave rijetko viđao na klupama nogometnih prvoligaša.
Veliki novinarski mag, nažalost također pokojni Tomislav Židak, jednom je napisao:
“Imao sam dvadeset godina kada je u Zagreb došao Ćiro Blažević, elegantan, u najnovijem odijelu, parfemiran… Pričalo se kako je bio izbornik švicarske reprezentacije i trenirao neke švicarske klubove. Tadašnji treneri znali su u blatnjavim kopačkama dolaziti na kat u maksimirske kancelarije. Ćiro je bio potpuno drugačiji. Urednik me kao mladog novinara poslao da odem do Maksimira vidjeti što se to tamo novo događa.”
A imao je Židak što i vidjeti. Miroslav Ćiro Blažević preuzeo je momčad na 14. mjestu, u doba jedne od najvećih maksimirskih kriza, pa je u svojim osebujnim nastupima govorio: “Situacija je teška, ali privuklo me nešto što je još ostalo, a to je renome.”
I onda je krenulo “Dinamovo proljeće”, kao više od nogometa, kao pokret. Ćirin bijeli šal lebdio je nad Zagrebom. Bilo je tu i probuđenog hrvatstva u Dinamovu jurišu na titulu prvaka i prekidu dominacije beogradskih klubova.
Ćiri su u Zagrebu još za života priređivali razne oproštajne manifestacije, a i sam se šetnjama po centru, u društvu sina Miroslava, opraštao s voljenim gradom. U Histrionskom domu organizirana je priredba na kojoj su nastupili Drago Diklić, Matija Dedić, glumac Zlatko Ožbolt i Ladarice.
Gosti su bili veterani Dinama iz šampionske 1982., poznati novinari Anton Samovojska i Miroslav Rede te obitelj Šibl. Voditelj, glumac i nekadašnji ministar kulture Zlatko Vitez rekao je tada:
“Kada sam se u proljeće 1982. vozio prema maksimirskom stadionu, pred završnu utakmicu protiv Budućnosti, na svakih dvadeset metara stajao je milicionar sa ‘šmajserom’.”
Komunistička vlast plašila se Dinamova slavlja i fešte koja je, ruku na srce, bila više od puke nogometne igre. Strahovalo se od buđenja nacionalizma. Hrvatski komunistički lider Vladimir Bakarić davno je govorio: “Najbolje je kad je Dinamo sedmi. Na Maksimiru se okupi sedam, osam tisuća posjetitelja i tada nema nacionalizma.”
No Ćiro je rušio tabue i uvijek isticao da mu je upravo 1982. bila najvažnija godina u velikoj karijeri. Kasnije je vodio i Prištinu, gdje je također bio omiljen.
A onda su došle devedesete. Stvarala se hrvatska nogometna reprezentacija i Ćiro je, naravno, postao izbornik, veliki izbornik. Već u jednoj od prvih prijateljskih utakmica protiv Španjolske u Valenciji 1994., pred 40 tisuća gledatelja, vidjelo se da možemo igrati i s najjačima. Reprezentacija predvođena Bobanom, Šukerom, Bilićem, Asanovićem, Prosinečkim i Štimcem pobijedila je “Furiju” s 2:0.
Krenula je potom priča s “Vatrenima”. Osvojeno je peto mjesto na Euru 1996., a pobjede reprezentacije bile su snažan poticaj hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu.
Kruna Ćirine reprezentativne karijere bila je bronca na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Nećemo danas o tome je li trebao ranije uvesti “Velikog Žutog” i jesmo li, kako je i sam govorio, “prokockali nešto veliko”. Ta bronca, Bobanova, Šukerova, Jarnijeva, Bilićeva i mnogih drugih, kasnije je postala inspiracija Modrićevoj generaciji za najveće uspjehe hrvatskog nogometa.
Silno je želio postati i trener Hajduka. To je i postao u svibnju 2005. Kontakata je bilo i ranije. Čak se, manje poznato, u ljeto 1987. u zagrebačkom stanu Miše Kovača pregovaralo o njegovu dolasku na Poljud, na poziv Jurice Jerkovića.
Godinama su ga mamili u Hajduk, stavljali mu bijele šalove oko vrata kad god je bila prilika, što mu je očito godilo. Prihvatila ga je i Torcida, posjećivali su se treninzi na pomoćnom igralištu, kao nekad na Starom placu. Pamtimo ga i na vespi po Splitu, poput Bernarda Bajde Vukasa. Želio je rezultat s Bijelima i polako postajao jedan od nas, žarko je želio ostati u Splitu.
No nije išlo, premda je u momčadi imao i Niku Kranjčara, miljenika poljudskih tribina. Nakon poznate katastrofe protiv Debrecena Ćiro je ubrzo morao otići, a na klupi ga je naslijedio Ivan Gudelj.
Godinama kasnije, kad bi navratio do Poljuda, ponosno je pokazivao trofej Superkupa osvojen s Hajdukom 2005., pobjedom 1:0 protiv Rijeke.
Sretao sam Ćiru u raznim prigodama. Znao bi mi reći: “Još se nisam oporavio od odlaska iz Hajduka.” Jednom sam se usudio upitati ga zašto kao izbornik nije više davao priliku Milanu Rapaiću.
“To je moja najveća greška. U odlučujućoj utakmici za plasman na Euro 2000. stavljam Josipa Šimića, a Miki bi mi onu šansu protiv Jugoslavije pospremio u mrežu.”
Takav je bio Miroslav Ćiro Blažević, neposredan, iskren, susretljiv i šarmantan.
Umro je 8. veljače 2023., ne dočekavši sutradan svoj 88. rođendan. Hrvatska se oprostila od “trenera svih trenera” uz njegove štovatelje, predstavnike Hrvatskog nogometnog saveza, njegove Vatrene i državni vrh, na velikom komemorativnom skupu u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski.
Pokopan je u Aleji velikana na zagrebačkom Mirogoju, a posljednji se od Ćire oprostio aktualni hrvatski izbornik Zlatko Dalić.
Pamtimo Vas, šefe, i vjerujemo da Vaš bijeli šal i danas, negdje odozgo, lebdi nad hrvatskim nogometom.
